Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3152/06 (A. V.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Povrat stana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3152/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3152/06, rješavajući apelaciju Andrije Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Andrije Vukovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-181/03 od 5. jula 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Andrija Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Anto Perušić advokat iz Zenice, podnio je 23. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-181/03 od 5. jula 2006. godine.
2. Apelant je, 28. septembra 1999. godine, podnio Službi za opću upravu i stambene poslove općina Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u ulici Dr Ćire Truhelke broj 10-D/VII, u Zenici.
3. Služba je zaključkom, broj 03-23-12-8036/00 od 10. augusta 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet, komunikaciju i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 14-23-1930/99 od 1. jula 2002. godine, odbacila zahtjev apelanta za povrat stana u posjed kao neblagovremen. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant neblagovremeno podnio zahtjev za povrat stana, pošto je isti datiran 28. septembra 1999. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva je bio 4. jula 1999. godine, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01- u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Nadležno Ministarstvo, postupajući po žalbi apelanta, utvrdilo da se ne mogu prihvatiti njegovi žalbeni navodi, jer se radi o prekluzivnom roku koji se ne može produžavati i koji za posljedicu ima gubitak određenog prava, u konkretnom slučaju stanarskog prava.
4. Kantonalni sud Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom, broj U-
160/05 od 20. decembra 2002. godine, odbio apelantovu tužbu protiv osporenog rješenja Ministarstva kao neosnovanu. Kantonalni sud je, obrazlažući osporenu presudu, ponovio razloge nižestepenih upravnih organa o prekluzivnom karakteru roka za povrat u posjed stana, čijim protekom se to pravo gubi.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Už-181/03 od 5. jula 2006. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv presude Kantonalnog suda sa obrazloženjem da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 5. stav 1. i 3. Zakona o prestanku primjene, da se u konkretnom slučaju radi o materijalno pravnom roku čijim protekom nosiocu stanarskog prava prestaje kako pravo podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed tako i pravo koje je do isteka tog roka imao (stanarsko pravo) neovisno od razloga zbog kojih je rok propustio. Sud je dalje istakao da je iz navedenih razloga trebalo apelantov zahtjev odbiti rješenjem a ne odbaciti zaključkom, ali budući da zbog navedene nepravilnosti nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, jer je u oba slučaja njegov zahtjev negativno riješen, jer je podnesen nakon 4. jula 1999. godine, sud iz navedenih razloga nije poništio niti mijenjao pobijano rješenje.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01). Dakle, nadležni upravni organi i Kantonalni sud, a samim tim i Vrhovni sud u osporenoj odluci nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-2416/05 od 12. septembra 2006. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nadležnom stambenom organu opštine nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg upravni organi, Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović