Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3296/07 («ŠIPAD KOMERC» d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Vanparnični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3296/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3296/07, rješavajući apelaciju «ŠIPAD KOMERC» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «ŠIPAD KOMERC» d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000283 od 10. oktobra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-V-07-000053 od 25. aprila 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «ŠIPAD KOMERC» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhamed Lišić, advokat iz Brčkog, podnio je 7. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000283 od 10. oktobra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-V-07-000053 od 25. aprila 2007. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenja Ugovora o osnivanju i prodaji prava građenja za izgradnju poslovnih objekata, koji je zaključen u Brčkom 10. jula 2007. godine, između Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt BiH) i DOO «EG ENERGOGROUP» Sarajevo, te da se naloži Brčko Distriktu BiH da odmah prekine sve aktivnosti u pogledu osnivanja i prodaje prava građenja kao i promjene namjene gradskog građevinskog zemljišta iz obuhvata Regulacionog plana «Kolobara» Brčko 1, do okončanja postupka po ovoj apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-V-07-000053 od 25. aprila 2007. godine odbijen je prijedlog apelanta kojim je tražio da mu se odobri prijem novca u sudski depozit u korist Brčko Distrikta BiH, na ime novčane naknade za ustupljeno pravo građenja za građevinsko zemljište iz obuhvata regulacionog plana «Kolobara» Brčko 1 i to: 1547/17 (1/290), 1547/18 (141/18), 1554/1 (1/6 i 1/303), 1554/5 (dio 1/229 i dio 1/304), 15595/5 (1/298, dio 1/299, dio 1/304), 1559/6 (dio 1/297), 1559/1 (dio 1/122, dio 1/297), 1560/1 (1/118, 1/232, ¼ od 1/122 i 1/5 od 1/182), 1561 (1/182) i 1564/1 (181) u iznosu od 644.760,00 KM. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je istakao da je nakon provedenih dokaza, njihove pojedinačne i međusobne ocjene, utvrdio činjeničnio stanje koje ukazuje da prijedlog apelanta nije osnovan, te je na osnovu člana 195. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku Brčko Distrikata BiH prijedlog odbio. Naime, navedenom zakonskom odredbom određeno je da će sud rješenjem odbiti prijedlog, kad ocijeni da nisu ispunjeni uslovi za prijem predmeta u sudski depozit ili ako predlagač ne predujmi troškove čuvanja. Prilikom ocjene osnovanosti i opravdanosti prijedloga za polaganje u sudski depozit, kako se dalje obrazlaže, sud je dužan utvrditi opravdanost sa gledišta materijalno pravnih propisa, a materijalno pravne odredbe koje propisuju uslove predaje stvari u sudski depozit, u obligacionom odnosu kakav je konkretan, reguliše Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO) i to u članovima od 327. do 335. kada je povjerilac u docnji tj. ako bez osnovanog razloga odbije ili spriječi ispunjenje obaveze od strane dužnika ili ne nudi ispunjenje svoje istovremene obaveze prema dužniku. U konkretnom slučaju, kako ističe Osnovni sud, apelantu je dodijeljeno zemljište navedeno u prijedlogu, radi građenja, rješenjem od 29. maja 2003. godine, a naknada za to zemljište koju u posebnom postupku treba da utvrdi nadležno odjeljenje nije određena. Zbog navedenog, Osnovni sud smatra da je neosnovanao pozivanje apelanta na pisma koja je upućivao Brčko Distriku BiH i njihov odgovor da je apelantu poznat način formiranja cijene i prezentovana procjena tržišne vrijednosti koju je izvršila Poreska uprava na 100,00 KM po 1m2, te prihvatanje takve ponude uz odbitke uloženih sredstava na izradi regulacionog plana. Naime, naknada za dodijeljeno zemljište mora biti utvrđena u zakonom provedenom postupku-upravnom postupku pred nadležnim odjeljenjem Vlade Brčko Distrikta, a nakon toga po ispunjenju drugih uslova iz Ugovora o načinu i uslovima korišćenja dodijeljenog građevinskog zemljišta od 23. februara 2004. godine, pristupa se zaključenju glavnog ugovora o prenosu prava građenja. Apelant nije pružio dokaze da je pokrenut postupak za utvrđivanje naknade, da je podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, da je ispunio ostale uslove uz ugovora na koje ga je upozoravalo nadležno odjeljenje Vlade Brčko Distrikta BiH u dopisu od 21. decembra 2006. godine, kojim je tražio dokaze apelanta u pogledu rješavanja imovinskih odnosa na predmetnim nekretninama i ispunjenje drugih uslova, zbog čega je njegov prijedlog odbijen.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Osnovnog suda broj 096-0-V-07-000053 od 25. aprila 2007. godine Apelacioni sud je donio Rješenje broj 097-0-Gž-07-000283 od 10. oktobra 2007. godine kojim je žalbu apelanta odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju svog rješenja Apelacioni sud je istakao da je apelant prijedlogom zatražio prijem u sudski depozit novčanog iznosa u korist Brčko Distrikta BiH za ustupljeno pravo građenja iz razloga što su stranke iz ugovora, nakon zaključenog ugovora, u međusobnoj prepisci usaglasili visinu naknade, ali da nadležne institucije Brčko Distrikta BiH nisu izrazile želju da sklope sporazum u vezi izmirenja obaveza između ugovornih strana. Ta visina je po zahtjevu apelanta utvrđena putem vještaka i ona iznosi 644.760,00 KM. Međutim, kako dalje obrazlaže taj sud, prvostepeni sud je utvrdio da je rješenjem skupštine opštine Brčko Distrikta BiH od 29. maja 2003. godine, u skladu sa regulacionim planom stambenog naselja «Kolobara» apelantu kao investitoru, dodijeljeno radi građenja stambeno poslovnih objekata dio gradskog zemljišta, da je nakon donošenja tog rješenja između apelanta kao investitora i Brčko Distrikata BiH kao naručioca zaključen ugovor o načinu i uslovima dodijeljenog građevinskog zemljišta, gdje su utvrđene obaveze ugovornih strana, da je apelantu 12. maja 2006. godine data urbanistička saglasnost, ali da se, iako je vođena prepiska oko utvrđivanja i formiranja cijene nije postigla saglasnost oko visine naknade, da se naknada za dodijeljeno zemljište utvrđuje u posebnom upravnom postupku, a tek potom pristupa zaključenju ugovora o prenosu prava građenja. S obzirom da je utvrđeno da apelant nije pružio dokaz da je pokrenut postupak za utvrđivanje naknade, niti je podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje (u vrijeme odlučivanja po prijedlogu) odnosno nije ispunio ostale obaveze iz ugovora na način kako ga je upozoravalo nadležno odjeljenje, niti je ispunio druge posebne uslove kako je naznačeno u urbanističkoj saglasnosti, to je njegov prijedlog za prijem novca u sudski depozit po mišljenju Apelacionog suda, pravilno odbijen.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističe da je Osnovni sud svoju odluku utemeljio na «fabriciranim činjenicama» i navodima koji ne odgovaraju stavarnom stanju i dokazima koji su mu stajali na raspolaganju, te da je u predmetnom vanparničnom postupku došlo do miješanja nadležnosti suda, odnosno vanparničnog sa parničnim postupkom. Pored navedenog, kako ističe apelant, Apelacioni sud se pravilno pozvao na materijalni propis, ali je primjenu istog izvršio nepravilno. Apelant ističe da se povreda prava na imovinu ogleda u «legitimnom očekivanju» da će se imovina steći u budućnosti, izgradnjom poslovno-stambenog objekta u skladu sa zakonski registriranim urbanističkim planom, jer je uredno ishodio urbanističku saglasnost, finansirao izradu regulacionog plana «Kolobara», a izradom predmetnog Regulacionog plana i izradom idejnog rješenja i projektno tehničke dokumentacije, apelant je kako tvrdi, stekao pravo imovine. Miješanje u pravo na imovinu, ogleda se u činjenici što je Brčko Distrikt BiH, za predmetno građevinsko zemljište ponovo raspisao javni natječaj 16. marta 2007. godine, te po objavljenom natječaju izvršio izbor najpovoljnijeg ponuđača a nakon toga sklopio ugovor o osnivanju i prodaji prava građenja za izgradnju poslovnih objekata sa DOO «EG ENERGOGROUP» 10. jula 2007. godine, čime su prejudicirana stečena prava apelanta. Miješanje se ogleda i u činjenici što je Vlada Brčko Distrikta BiH javnim raspisivanjem natječaja, bez volje i pristanka apelanta, predmetno građevinsko zemljište dodijelila trećoj osobi, ne poštujući odredbe predmetnog ugovora kao ni odluke Skupštine Brčko Distrikta BiH. Apelant smatra da miješanje nije legitimno i nije u javnom interesu, jer je aplant izradio prostorno plansku dokumentaciju koja je važeća i na osnovu koje je dobio urbanističku saglasnost. Smatra da miješanje nije proporcionalno jer je uložio finansijska sredstva te ističe da je miješanje suprotno principu pravne sigurnosti odnosno zakonitosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. S obzirom da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja se prema tvrdnji apelanta desila u vanparničnom postupku pokrenutom po njegovom prijedlogu, radi prijema novčane naknade
– novca u sudski depozit u korist Brčko Distrikta BiH, Ustavni sud mora odlučiti da li su garancije predviđene navedenim članom uopće primjenjive na apelantov slučaj.
7. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je osporenim rješenjima Osnovnog suda i Apelacionog suda odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta.
8. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je predmetni vanparnični postupak pokrenut po prijedlogu apelanta radi prijema novčane naknade – novca u sudski depozit u korist Brčko Distrikta BiH, a da je Osnovni sud, na osnovu odredbi čl. 193. do 200. Zakona o vanparničnom postupku, koje su po svojoj prirodi odredbe procesnog karaktera i regulišu situacije u kojima je nadležni sud dužan primiti u sudski depozit novac i hartije od vrijednosti, uz primjenu materijalno pravnog propisa, jer se radi o tačno određenom odnosu obligaciono pravnog karaktera, i to Zakona o obligacionim odnosima, kojim su regulisani uslovi predaje u sudski depozit, prijedlog apelanta odbio. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom vanparničnom postupku nije raspravljalo o građanskim pravima i obavezama, s obzirom da su ista određena ranije zaključenim Ugovorom, već je u navedenom postupku odlučeno da li su ispunjeni ili ne uslovi za predaju novca u sudski depozit.
9. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u predmetnom vanparničnom postupku nije odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta, te shodno tome apelant ne može uživati zaštitu prava garantovanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije usljed čega je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u pobijanom postupku odlučivano o ispunjenosti zakonskih uslova za deponovanje novca u sudski depozit u korist Brčko Distrikta BiH, na ime novčane naknade za ustupljeno pravo građenja za građevinsko zemljište, a nije odlučivano o apelantovim imovinskim pravima zaštićenim članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu takođe, inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant se žali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evrospke konvencije i prava na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović