Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3377/07 (B. i S. Đ.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3377/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3377/07, rješavajući apelaciju Branislava i Spomenke Đurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava i Spomenke Đurković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-206/03 od 19. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U. 827/02 od 9. aprila 2003. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj Up. II-09-25-147/02 od 26. aprila 2002. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambeno-komunalne poslove Općine Konjic broj 10-23-8-729/02 od 11. marta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav i Spomenka Đurković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnijeli su 14. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-206/03 od 19. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U. 827/02 od 9. aprila 2003. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj Up. II-09-25-147/02 od 26. aprila 2002. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambeno-komunalne poslove Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba) broj 10-23-8-729/02 od 11. marta 2002. godine.

2. Rješenjem Službe broj 10-23-8-729/02 od 11. marta 2002. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanata za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Konjicu, ulica Maršala Tita broj II/16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju svog rješenja Služba je navela da je u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. S obzirom da su apelanti zahtjev za povrat predmetnog stana podnijeli 5. marta 2002. godine, Služba je navela da je, u smislu navedenih zakonskih odredbi, zahtjev apelanata za povrat predmetnog stana u posjed neblagovremen.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Službe broj 10-23-8-729/02 od 11. marta 2002. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj Up. II-09-25-147/02 od 26. aprila 2002. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.

4. Protiv Rješenja Ministarstva broj Up. II-09-25-147/02 od 26. aprila 2002. godine apelanti su podnijeli tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U. 827/02 od 9. aprila 2003. godine odbio tužbu apelanata.

5. Vrhovni sud, odlučujući o žalbi apelanata protiv Presude Kantonalnog suda broj U. 827/02 od 9. aprila 2003. godine, donio je Presudu broj Už-206/03 od 19. septembra 2007. godine kojom je žalba apelanata odbijena.

6. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno za stan koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine. U konkretnom slučaju je nesporno da su apelanti zahtjev za povrat predmetnog stana podnijeli 5. marta 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanata da podnesu zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3377/07 (B. i S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio