Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-2148/05 (L. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Zahtjev za preispitivanje - usvojen
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/05
Apelacija
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 2148/05 , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 70. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
RJEŠENJE
Usvaja se zahtjev Ljiljane Srba, za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Srba iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 28. maja 2007. godine, zahtjev, a 11. juna i 31. jula 2007. godine dopune zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine.
2. Ustavni sud je donio odluku broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine, kojom je apelaciju, u dijelu u kome je podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine, odbio kao neosnovanu jer je zaključio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer se ne može smatrati proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da apelantica nije imala status bespravnog korisnika predmetnog stana, iz razloga što je u njemu stanovala na osnovu privremenog rješenja koje joj je dodijelio nosilac prava raspolaganja stanom, te stoga nije mogla biti ni zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Istovremeno, Ustavni sud je apelaciju u dijelu u kome je podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-622/05 od 16. 2___________________________________________________________________________februara 2006. godine, odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
3. U odluci čije se preispitivanje traži Ustavni sud je, u tačkama 28-32. zaključio slijedeće: «[...]Za Ustavni sud je ključno pitanje da li je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelantica nije imala status bespravnog korisnika predmetnog stana od momenta njenog useljenja, tj. od 20. aprila 1993. godine, pa do njene deložacije koja se desila 7. novembra 2003. godine. U slučaju da je apelantica imala status bespravne korisnice predmetnog stana, ona bi bila zaštićena od prinudnog iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Ukoliko, pak, nije bila bespravna korisnica predmetnog stana za sav period za koji se tvrdi, apelantica ne bi mogla uživati zaštitu od iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom da je apelantica u predmetni stan uselila na osnovu “privremenog rješenja Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine“ koje je nosilac prava raspolaganja tog stana, nikako se ne može smatrati da je apelantica u predmetni stan “nezakonito uselila“ u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, da bi onda protekom roka od tri, odnosno pet godina, u smislu tog člana, apelantica kao bespravni korisnik bila zaštićena od iseljenja. Dakle, iako apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, ne može se smatrati da se apelantica u taj stan “nezakonito uselila“ u smislu člana 30. pomenutog zakona, s obzirom da joj je nosilac prava raspolaganja stana dodijelio stan na privremeno korištenje, u vrijeme kad su trajala ratna dejstva u Bosni i Hercegovini i kad je, nesporno, donesen veliki broj takvih rješenja zbog potrebe zbrinjavanja većeg broja izbjeglica. Privremena rješenja o korištenju stana koja su izdavana u Bosni i Hercegovini tokom ratnih dejstava bila su tada jedino rješenje, jer nije bilo moguće, kao što je primjer u ovom slučaju, zaključiti sa privremenim korisnikom ugovor o korištenju stana, kad već postoji jedan takav ugovor zaključen sa bivšim korisnikom koji ima status nosioca stanarskog prava, koji je zahtjev za povrat predmetnog stana mogao podnijeti sve do 19. aprila 2000. godine. Stoga, ne može se smatrati nezakonitim useljenjem, tj. useljenjem bez validnog pravnog osnova, situacija kao što je ova, kada apelantici bude dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje od nosioca prava raspolaganja tog stana. Kao nezakonit boravak u predmetnom stanu jedino bi se mogao smatrati boravak apelantice od 2. februara 2002. godine, kada je Ministarstvo odbrane pravosnažno poništilo svoje privremeno rješenje od 20. aprila 1993. godine (protiv kojeg apelantica nije pokrenula upravni spor). Međutim, imajući u vidu da je apelantica deložirana 7. novembra 2003. godine, očigledno je da nisu mogli proći rokovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu 3___________________________________________________________________________kojih bi se moglo smatrati da je apelantica bespravnim korištenjem postala zaštićena od iseljenja, tj. da je stekla status nosioca stanarskog prava. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud ne može smatrati da su razlozi koje je dao Vrhovni sud, prilikom odbijanja apelanticinog tužbenog zahtjeva, proizvoljni u mjeri u kojoj je potrebno da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.Osim toga, jasno je da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji nije utvrđivao činjenično stanje kako to tvrdi apelantica, s obzirom da je iz obrazloženja same presude vidljivo da je taj sud, na činjenično stanje koje je utvrđeno u ranijim postupcima primijenio materijalno pravo, za što je ovlašten članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te odbio apelanticin tužbeni zahtjev smatrajući da upravo tako utvrđeno činjenično stanje ukazuje da ona nije bila bespravni korisnik predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine, te da prema tome nije ni zaštićena od iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.[...]»».
4. U zahtjevu i dopunama zahtjeva za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda ističe da je Vrhovni sud donio nepravičnu odluku u njenom slučaju, koja u potpunosti različita od ustaljene prakse Vrhovnog suda, te navodi i slijedeće:«[...]Poništenjem rješenja prema odredbi člana 266. Zakona o upravnom postupku poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, jer poništenje djeluje ex tunc. Prema tome, nezakonit je stav Suda izražen na strani 10. tačka 30. obrazloženja pobijane odluke, da se kao nezakonit boravak apelantice u stanu dodijeljenom od strane tuženog Ministarstva odbrane na privremeno korištenje rješenjem od 20.3.1993. godine, koje je poništeno 2.2.2002. godine od strane tuženog, može smatrati samo period nakon poništenja rješenja, a ne od momenta useljenja u stan.[...]Stav Suda u pogledu prekida zastare podizanjem tužbe od 2.3.2001. godine za iseljenje tužene, sada tužiteljice, suprotan je odredbi člana 287. Zakona o obligacionim odnosima. Ovom odredbom, pored ostalog, propisano je da prekid zastare nema dejstvo ako tužitelj povuče tužbu-odustane od tužbe. Odredbom člana 59. Zakona o parničnom postupku propisano je da se povučena tužba smatra kao da nije ni podnesena. Tužitelj-sada tuženi, na ročištu za glavnu raspravu održanu 2.12.2003. godine povukao je tužbu, čemu se tužena-sada tužiteljica nije protivila s tim što je ostala kod postavljenog protutužbenog zahtjeva za utvrđenje prava koja joj pripadaju na osnovu člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, jer su protekli svi rokovi predviđeni tim Zakonom da bi davalac stana na privremeno korištenje-tuženi mogao tražiti njeno iseljenje iz stana[...]» 4___________________________________________________________________________
5. Ustavni sud je 24. augusta 2007. godine primio Mišljenje Helsinškog komiteta za ljudska prava o pravnoj situaciji u predmetu AP 2148/05, a koje je u svom sadržaju istovjetno gore navedenoj apelanticinoj dopuni zahtjeva za preispitivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 70. Pravila Ustavnog suda, koje u relevantnom dijelu glase: Član 70.
1. U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla utjecati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Ustavnom sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci iz člana 15. stav 1. tačka b. ovih pravila, ta stranka može, u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za preispitivanje te odluke.
2. U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti predviđeni u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Uredu registrara. [...]
6. Kada izvorno vijeće odluči da će preispitati svoju odluku, predmet preispitivanja razmatra se u skladu sa pravilima koja se primjenjuju u redovnom postupku pred Ustavnim sudom [...]
8. Preispitivanje odluke Ustavnog suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.
7. Iz navedenog člana Pravila Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i nisu razumno mogle biti poznate stranci, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.
8. S obzirom da je odluka Ustavnog suda, čije se preispitivanje traži, donesena 16. januara 2007. godine, da je zahtjev podnesen 28. maja 2007. godine, a dopune zahtjeva 11. 5___________________________________________________________________________juna i 31. jula 2007. godine, Ustavni sud zaključuje da su zahtjev i dopune zahtjeva podneseni u roku iz člana 70. st. 1. i 8. Pravila Ustavnog suda.
9. Odluke Ustavnog suda, na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, su konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka, prema članu 70. Pravila Ustavnog suda, je izuzetan postupak i mora biti predmet strogog ispitivanja.
10. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su prima facie činjenice koje su podnesene takve da bi mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati. S ciljem utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se osniva zahtjev za preispitivanje mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati, one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da sam zahtjev za preispitivanje nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati. S druge strane, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi odlučujuće utjecati. Ustavni sud treba da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži
11. U pogledu razmatranja osnovanosti konkretnog zahtjeva za preispitivanje navedene odluke, Ustavni sud konstatira da iz sadržaja zahtjeva i dopuna zahtjeva za preispitivanje, u odnosu na sadržaj apelacije, proizilazi da se navodi u zahtjevu za preispitivanje odnose na činjenicu da je Vrhovni sud povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje donoseći u njenom predmetu odluku koja nije u skladu sa ustaljenom praksom Vrhovnog suda, te da Ustavni sud nije uzeo u obzir član 266. Zakona o upravnom postupku prema kojem se poništenjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo do dana donošenja.
12. Uvidom u presudu Vrhovnog suda broj Rev-343/05 od 8. augusta 2006. godine koju je apelantica priložila uz dopunu zahtjeva za preispitivanje, utvrđeno je da se radi o istovjetnoj pravnoj situaciji kao i u apelanticinom predmetu, ali da je, za razliku od apelanticinog, u ovom slučaju revizija djelimično uvažena i utvrđeno da je tužitelj stekao pravo korištenja stana na koji je imao, u vrijeme ratnih dejstava doneseno, privremeno rješenje i iz koga je deložiran, i što je tužena dužna trpiti, tačnije sa tužiteljem sklopiti ugovor o zakupu stana. S tim u vezi, zaključuje se da se stav Vrhovnog suda izložen u presudi broj Rev-343/05 od 8. augusta 2006. godine 6___________________________________________________________________________smatra novom činjenicom u smislu člana 70. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odnosno da postoji opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke broj AP 1248/05 od 16. januara 2007. godine. Ovo posebno s toga jer Ustavni sud ima u vidu osnovne pravne standarde koji se tiču pravne sigurnosti građana i jednakosti pred zakonom.
13. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da je, zaista, u tački 30. odluke čije se preispitivanje traži, konstatirano da se kao nezakonit boravak apelantice u predmetnom stanu može smatrati jedino boravak apelantice od 2. februara 2002. godine do 7. novembra 2003. godine, odnosno od dana kada je Ministarstvo obrane pravosnažno poništilo svoje privremeno rješenje pa do dana deložacije iz stana. S obzirom na odredbe Zakona o upravnom postupku prema kojima se poništenjem rješenja poništavaju sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo od dana donošenja do dana poništenja, postoji osnovana potreba da se preispita ispravnost zaključka iz tačke 30. odluke čije se preispitivanje traži, pa samim tim i ova činjenica predstavlja opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine.
14. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da je zahtjev apelanatice za preispitivanje odluke Ustavnog suda broj AP 2148/05 od 16. januara 2007. godine, osnovan.
15. Zbog navedenog, a polazeći od odredaba člana 70. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.
16. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović