Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1323/06 (O. P.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1323/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1323/06, rješavajući apelaciju Omera Palikuće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Omera Palikuće.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006.
godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Palikuće podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. aprila 2004.
godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Omera Palikuće podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Omer Palikuća (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i učesnika u postupku, Ministarstva unutrašnjih poslova - CSB Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. februara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo, odgovor na apelaciju je zatražen 31. marta 2008. godine.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. februara 2006. godine, Općinski sud 7. marta 2008. godine, tuženi 3. marta 2006. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo je dostavilo odgovor 4. aprila 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Općinskog suda, zatim odgovori tuženog i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteljstva su dostavljeni apelantu 4. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 17. marta 1997. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv Ministarstva unutrašnjih poslova - CSB Mostar i Sekretarijata odbrane Općine Mostar. Tužbom je tražio da se tuženi obavežu da apelantu na ime generalne popravke motora teretnog vozila marke CZ 640 AD, koje je apelantovo vlasništvo, kao i na ime drugih izdataka koje je kao mobilizirano lice imao tokom mobilizacije, isplate 6.700 KM sa redovnom kamatom od dana podnošenja tužbe, 10. februara 1997. godine, kao i troškova parničnog postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
7. Na ročištu održanom 22. augusta 1997. godine sud je donio rješenje kojim se tužba u odnosu na drugotuženi Sekretarijat odbrane Općine Mostar smatra povučenom.
8. Presudom Općinskog suda broj P-120/97 od 4. juna 1999. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Rješavajući povodom apelantove žalbe, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-189/00 od 28. septembra 2000. godine osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
9. Apelantovim podneskom od 23. oktobra 2000. godine preciziran je tuženi kao Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Vlada HNK, koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo.
10. Apelant je 8. aprila 2001. godine novim podneskom kao tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine koja je prema njegovoj izjavi pravni slijednik MUP-a CJB Mostar i Ministarstva odbrane. Podneskom od 9. juna 2001. godine apelant je označio kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine-Sarajevo, za Federalno ministarstvo odbrane, a koje zastupa federalni javni pravobranilac-Sarajevo, a podneskom od 7. novembra 2001. godine apelant je kao tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine, za obaveze Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo. Apelant je podneskom od 23. decembra 2001. godine povukao tužbu u odnosu na Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK Mostar, a ostao pri tužbenom zahtjevu prema Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova Sarajevo.
11. Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00 od 7. januara 2002. godine utvrđeno je da se tužba, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, MUP HNK Mostar, smatra povučenom.
12. Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine, odbijeno je preinačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari označavanjem kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo.
13. Sud je naveo da je novooznačeni tuženi 17. januara 2002. godine obavijestio sud da se protivi preinačenju tužbe prema odredbama člana 177. tada važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBIH» broj 42/98) u pogledu označavanja Federacije Bosne i Hercegovine kao tuženog, što je sud konstatirao na raspravnom zapisniku od 27. marta 2002. godine. Sud je donio ovakvu odluku jer, u skladu sa članom 58. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03), navedeni pristanak za preinačenje parnice mora biti dat na izričit način, jer je za preinačenje tužbe potreban pristanak novooznačenog tuženog.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog Rješenja Kantonalnog suda pozivanjem na obrazloženja data u nižestepenim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. i člana 14. Evropske konvencije i, na kraju, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant smatra da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su sudovi dugo vodili postupak kojim su nepravilno primijenili materijalno pravo, jer nisu dopustili preinačenje tužbe označavanjem kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su činjenice spornog slučaja nepravilno i nepotpuno utvrđene, te da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, pa apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestepenim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu zasnovanu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi, niti ustavna prava na koja se apelant poziva.
18. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. U odgovoru drugotuženog se navodi da je tužba u odnosu na Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK - Mostar povučena što je utvrđeno Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00 od 7. januara 2002. godine. Dakle, drugotuženi nije od dana donošenja navedenog rješenja učestvovao kao stranka u ovoj pravnoj stvari, niti mu je dostavljena bilo kakva odluka suda. Iz tih razloga drugotuženi predlaže da se MUP-u Federacije Bosne i Hercegovine dostavi odgovor na apelaciju.
20. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteljstva se navodi da je u odnosu na kanton apelant povukao tužbu, te da je Federacija Bosne i Hercegovine odbila stupiti u parnicu u svojstvu novotuženog, pa iz tih razloga ovi organi se ne smatraju učesnikom u predmetnom postupku, pa predlažu da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 42/98) relevantne odredbe glase:
Član 177.
Tužilac može, sve do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice.
Za preinačenje tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog, a ako se tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženog.
Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa.
22. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:
Član 58.
Tužilac može, najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice.
Za preinačenje tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
26. U predmetnom slučaju, apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život, slobodu i sigurnost, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz čl. II/3.a), II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercregovine, odnosno čl. 2, 5. i 14. Evropske konvencije.
27. Sudske odluke u kojima je odlučivano o tzv. «subjektivnom preinačenju tužbe» označavanjem novog tuženog, u smislu člana 58. Zakona o parničnom postupku, ne ulazeći u konačnu odluku sudova o toj pravnoj stvari, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrže ustavna prava na život i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
28. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako postoji različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
29. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz navoda i dokumentacije predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
30. U preostalom dijelu apelacije predmet osporavanja je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev- 231/04 od 11. aprila 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje je doneseno 11. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant se žali da je njegov predmet koji se vodio pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je tražio naknadu štete pričinjene na njegovom privatnom teretnom vozilu zbog mobilizacije, predugo trajao, pa da mu je zbog dužine roka odlučivanja, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.»
a) Pravo na pravičan postupak Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a.a) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
34. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni sudski postupak karakter «spora» u kojem su utvrđivana apelantova «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, te karaktera «zakonodavstva» koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
35. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravičan postupak u «razumnom roku» u postupku radi naknade štete koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
a.b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je postupak za koji apelant navodi da predugo traje pokrenut 17. marta 1997. godine i da je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine. Dakle, računajući od 1997. godine, postupak pred redovnim sudovima je trajao preko devet godina. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u «razumnom roku» kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a.c) Složenost predmeta
37. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju izvesti i procijeniti u razmatranju pravne prirode spora.
38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete za koju apelant smatra da mu je pričinjena. U toku postupka pred nadležnim sudovima trebalo je utvrditi ima li pravnog osnova da se apelantu utvrdi isplata štete s obzirom na to da je o tom predmetu trebalo odlučiti pozivom na odredbe Zakona o obligacijskim odnosima, a u pogledu zahtjeva za preinačenje tužbe označavanjem novog tuženika primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da se ne smatra da se predmetni pravni slučaj koji se odnosi na pravo na naknadu štete može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće.
a.d) Apelantovo ponašanje
39. Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne prirode pravičan postupak u «razumnom roku» ovisi, s jedne strane, o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer prema priloženoj dokumentaciji i predmetnom spisu nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi da je u apelantovom ponašanju u pogledu preciziranja tužbenog zahtjeva, odnosno da je podnošenje više podnesaka s ciljem preinačenja tužbe u subjektivnom smislu moglo i trebalo utjecati na dužinu postupka, jer je sud mogao donijeti odluku o tužbenom zahtjevu u bilo koje vrijeme i u odnosu na bilo kojeg tuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. a.e) Ponašanje javnih vlasti
40. Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnom postupku, ispoljio razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke povodom tužbenog zahtjeva, odnosno odlučivanje kojim je najprije odbijen tužbeni zahtjev, pa ta odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje, rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka preko devet godina, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u sudskim stvarima. Nakon toga je sudskim organima trebalo preko pet godina da utvrde da, zbog činjenice da novooznačeni tuženi nije pristao na tzv. «subjektivno preinačenje tužbe», donesu odluke koje se odnose na Federaciju Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, koje se svodilo na prostu konstataciju da ovaj organ ne pristaje na preinačenje tužbe.
41. Na kraju, redovni sudovi nisu obrazložili razloge koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova koji nisu okončali postupak «u razumnom roku». Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o predmetu utvrđivanja prava na naknadu štete ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima.
42. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao prilično jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebno uz naznaku da nije bilo neophodno da se provode daljnji dokazi i utvrđuju činjenice, Ustavni sud ukazuje da nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka u stvarima ovakve složenosti. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» u ovom predmetu, za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete trajao devet godina, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak « u razumnom roku», kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
43. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje jesu li nadležni sudski organi pravilno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
44. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo odlukom o odbijanju tužbenog zahtjeva za naknadu štete, kao i označavanje novotuženog, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant, izuzev navoda o dužini trajanja postupka, ne ističe nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da se postupak koji traje od 1997. godine tiče parnice u kojoj je utvrđivana osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete i označavanje novotuženog, a koja je okončana Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine, u postupku za koji je Ustavni sud utvrdio da je, sa stanovišta «razumnog roka» odlučivanja, povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U vezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i proizvoljnu primjenu procesnog prava u predmetnom sporu, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak, u tom aspektu, povrijeđen na apelantovu štetu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa naknadom štete i, kasnije, označavanje novotuženog, nema povrede prava na pravičan postupak, pa, zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u predmetu utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i označavanje novotuženog, izuzev aspekta dužine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
46. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete i označavanju novotuženog traje preko devet godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudskih organa.
48. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu, a koja se odnose na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu spornih nekretnina s obzirom na to da su osporene odluke rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene propisa koji reguliraju pitanje naknade štete i označavanja novotuženog sa stanovišta odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacijskim odnosima.
49. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović