Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1352/06 (Z. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Šta se ne smatra domom
- Stanarsko pravo
- Šta se ne smatra imovinom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1352/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1352/06, rješavajući apelaciju Zuhre Malkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhre Malkić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-198/05 od 21.
februara 2006. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zuhra Malkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 6. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Ministarstva) zatraženo je 21. juna 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. jula 2006. godine, Ministarstvo 20. jula 2006. godine, a Odsjek Ministarstva 10. augusta 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Odsjeka Ministarstva broj 05-050-12-02-6892/99 od 5. maja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-157/05 od 21. februara 2005. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Ulici prote Todora Srdića broj 2A, u Banjoj Luci. U toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio apelanticin otac. Nadalje, prvostepeni organ je utvrdio da je sklapanjem braka, odnosno udajom, apelantica prestala stanovati u spornom stanu, čime joj je prestalo i svojstvo člana domaćinstva nosioca stanarskog prava. U toku postupka je također utvrđeno da je na adresi spornog stana apelantica imala prijavljeno prebivalište od 1. marta 1990. godine, a da se odjavila sa te adrese 3. septembra 1994. godine radi odlaska u Zagreb. Konačno, upravni organi su zaključili da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, kao nosioca stanarskog prava, i da joj povremeno staranje i njegovanje oca, koje je navodila u toku postupka, ne može obezbijediti pravni status člana porodičnog domaćinstva.
7. Okružni sud je Presudom broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine odbio apelanticinu tužbu u upravnom sporu s obrazloženjem da su upravni organi pravilno utvrdili da apelantica nije stanovala sa nositeljem stanarskog prava, tako da odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kao način stjecanja svojstva legalnog korisnika stana na osnovu zajedničkog života sa nosiocem stanarskog prava u vrijeme njegove smrti, nisu zadovoljene. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je, između ostalog, zasnovao i na činjenici da je apelantici nadležni gradski stambeni organ pravosnažno odbio zahtjev kojim je tražila donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana (tzv. prijenos stanarskog prava).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantica navodi da je kao član porodičnog domaćinstva stanovala sa nosiocem stanarskog prava. Ona navodi da je, nakon majčine smrti 1982. godine, živjela sa ocem u spornom stanu sve do njegove smrti. Nakon njegove smrti nastavila je da živi u spornom stanu sve do 1993. godine, kad je sporni stan, kako je navela u apelaciji, zbog poznatih ratnih okolnosti, napustila. Podnijela je zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima, ali je njen zahtjev odbijen. Zato smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
9. U odgovoru na apelaciju Odsjeka Ministarstva se navodi da su u osporenom prvostepenom rješenju kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat spornog stana dati razlozi za takvu odluku, pa ovaj organ predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. U odgovoru na apelaciju Ministarstva se navodi da osporenom odlukom nisu povrijeđene ustavne odredbe o pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
11. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da je sud, prilikom odlučivanja o navedenom predmetu, imao u vidu odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima i člana 14. stav
1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Činjenice koje je apelantica istakla u tužbi, navodi se u odgovoru na apelaciju, na okolnost njenog življenja u zajedničkom domaćinstvu sa ocem koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, po ocjeni ovog suda, ne proizlaze iz provedenih dokaza, a činjenica da je poslije majčine smrti pomagala ocu ne može se poistovjetiti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u porodičnom domaćinstvu svoga oca. S druge strane, apelantica nije prekidala zajednicu života sa svojom porodicom, suprugom i djecom, od 1977. godine kad ju je zasnovala, što apelantica nije ni sporila u toku postupka. Stoga je Okružni sud zaključio da apelantica nije ispunjavala uvjete iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. aprila 1992. godine nije u spornom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva već je u njemu povremeno boravila, radi njegovanja oca, sve do odlasku u izbjeglištvo 1994. godine. Konačno, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list BiH» br. 14/76, 12/85 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93 i 12/99) relevantne odredbe glase: «Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.»
13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase: «Član 14. stav 1.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. Zakona o stambenim odnosima [...] ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.»
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U- 198/05 od 21. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
18. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na dom
19. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
20. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
21. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere upravnih i sudskih organa na koje se apelantica poziva na «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
22. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam “dom” obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 24/99).
23. U postupcima u kojima su donesene osporene odluke utvrđeno je da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca u trenutku njegove smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja je uvjet za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 i Odluka broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). Iz dokumentacije spisa i provedenih dokaza pred upravnim i sudskim organima proizlazi da je apelantici svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca prestalo 1977. godine.
24. Odredbom člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini određeno je da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definiran u članu 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo da se vrati u stan u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni Hercegovini. Prema tome, odlučno pitanje u predmetnoj apelaciji jeste je li apelantica 1. aprila 1992. godine bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, pa time ispunjavala uvjete za povrat predmetnog stana. Iz dokaza koji su provedeni u toku upravnog postupka, proizlazi da je apelantica zaključenjem braka sa F. M. 1. februara 1974. godine zasnovala svoju porodicu i živjela u porodičnoj kući oca svoga supruga na adresi Braće Bukića 74, na kojoj je i prijavila prebivalište 21. oktobra 1977. godine. Prema tome, nesporno je da apelantica do majčine smrti 1982. godine nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem u predmetnom stanu. Činjenica da je njen otac bio bolestan i da mu je apelantica pomagala nakon smrti svoje majke ne može se, de iure, poistovjetiti sa trajnom zajednicom življenja u porodičnom domaćinstvu, što je neophodan uvjet ostvarivanja ovog statusa, jer apelantica nikad nije ni prekinula zajednicu života sa svojom porodicom – suprugom i djecom. Iz navedenih razloga okončan je i postupak utvrđivanja apelanticinog prava na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, čiji je povrat tražila, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-46/03 od 2. juna 2006. godine, kojim je odbijen apelanticin zahtjev da nakon očeve smrti trajno i nesmetano koristi predmetni stan. Razlog zbog kojeg je doneseno navedeno rješenje jeste u činjenici da apelantici nije priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva, što je zahtjevom, koji je okončan navedenim Rješenjem Ministarstva, i tražila.
25. Činjenica da se apelantica nakon smrti svoga oca prijavila na adresi predmetnog stana 1. marta 1990. godine ne utiče na odluku upravnih i sudskih organa da apelantica nije član porodičnog domaćinstva i da joj ne pripada povrat stana. Dakle, apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva iza smrti svoga oca, niti je u predmetnom stanu živjela u tom svojstvu, iz čega se može zaključiti da se predmetni stan, za koji je apelantica podnijela zahtjev za povrat, ne može smatrati njenim domom u smislu odredbi II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. To utvrđenje proističe iz činjenica koje je upravnim i sudskim organima prezentirala apelantica i dokaza koji su izvedeni pred navedenim organima.
26. Dakle, apelantica tvrdi da je ona bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, iako su činjenice i dokazi koje je ponudila u toku postupka ukazivali da ti navodi ne mogu opravdati tvrdnju da ona ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Dakle, činjenice koje je apelantica isticala u toku upravnog i sudskog postupka, tvrdeći da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa ocem koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ne proizlaze iz provedenih dokaza, a činjenica da je nakon majčine smrti pomagala ocu ne može se poistovjetiti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u porodičnom domaćinstvu svoga oca. Kad se uzme u obzir i činjenica da apelantica nije prekidala zajednicu života sa svojom porodicom od 1977. godine, onda je evidentno da se nije u konkretnom slučaju mogao ni primijeniti član 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji omogućuju povrat stana bilo po osnovu činjenice da je neka osoba nosilac stanarskog prava, bilo po osnovu svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Dakle, iz dokumentacije spisa i obrazloženja upravnih i sudskih odluka je vidljivo da apelantica nije ispunjavala uvjete iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. aprila 1992. godine nije u spornom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva, već je u njemu boravila povremeno. Faktičko, povremeno življenje apelantice sa ocem - nosiocem stanarskog prava, čak i u situaciji da se prihvati da mu je ekonomski pomagala i brinula se o njegovom zdravlju, što nije sporno, nije predstavljalo pravnu osnovu za priznanje statusa člana porodičnog domaćinstva niti za podnošenje zahtjeva za povrat stana, u smislu navedenih zakonskih odredbi o stambenim odnosima odnosno povratu imovine. Iz razloga koji su detaljno objašnjeni, a koji se prvenstveno odnose na činjenicu da je u upravnom postupku pravosnažno odlučeno da apelantica nije dokazala svojstvo člana porodičnog domaćinstva, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01- 372-46/03 od 2. juna 2006. godine Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije ni razmatrao.
27. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da, u konkretnom slučaju, nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
30. Pojam "imovina" podrazumijeva širok raspon vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na njen slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
31. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoga oca imala pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana, iz razloga koji su izneseni u činjenicama ove apelacije i obrazloženi u dijelu odluke koja se tiče navodne povrede prava na dom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica, s obzirom da joj u vrijeme smrti njenog oca nije priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva, ne pripada pravo da bude određena nosiocem stanarskog prava na spornom stanu prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, niti da joj se omogući povrat spornog stana prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da je nastupanjem pravosnažnosti navedene odluke gradskog stambenog organa o apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju spornog stana prestala postojati pravna osnova za apelanticino korištenje tog stana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan za apelanticu ne može predstavljati zaštićeni posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. S obzirom na navedeno, u situaciji kada je odbijen apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana i stan joj se zbog toga ne vrati u posjed, ne postoji povreda njenog prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović