Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1379/06 (A. L.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Kleveta
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Uporedive situacije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1379/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1379/06, rješavajući apelaciju Adila Loze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Adila Loze podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-126/05 od 14.
februara 2006. godine kao neosnovana.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrik Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adil Lozo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 13. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pobijane odluke Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1379/06 od 13. juna 2006. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Radio Televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 26. maja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 28. aprila 2003. godine protiv tužene, Amarilda Gutića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Bakira Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), podnio tužbu Kantonalnom sudu radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM zbog iznošenja neistina – klevetničkih tvrdnji koje su o njemu iznijeli tuženi u periodu od 1. juna 2002. godine do 24. februara 2003. godine.
7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. jula 2005. godine obavezani su tuženi da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 28. aprila 2003. godine pa do isplate. Prvotužena je obavezana da izreku navedene presude objavi u prvoj narednoj emisiji Politički magazin «60 minuta», u roku od 30 dana nakon njene pravomoćnosti.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine uvažena je žalba tuženih, prvostepena presuda preinačena i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da tuženim solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.727,70 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
9. Vrhovni sud je ocijenio da «u konkretnom slučaju izražavanje tuženika iz transkripta u emisiji Magazin '60 minuta' od 27. januara 2003. godine i 24. februara 2003. godine su obrađivani prilozi koji se odnose na informacije o Abduladhimu Maktoufu, u kojoj je prvostepeni sud utvrdio da izražavanje 'Adil Lozo omogućio mu je, primjera radi, dobru poslovnu transakciju ... i advokata bjelosvjetskog kriminalca ...' predstavlja klevetu kojom je apelantu nanesena nematerijalna šteta», nema sadržaja klevete kako je propisano Zakonom o zaštiti od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naprotiv, činjenice vezane za apelanta, za koje je prvostepeni sud našao da su utvrđene, a to je da je apelant bio ministar u vrijeme kada je ostvarena kupovina spornog objekta kao i činjenica da je apelant bio suvlasnik preduzeća «Palma-Invest» «Interinvest» zajedno sa Maktoufom, da je Husein Ćosić optuživao Maktoufa za kriminal, su istinite i u tom dijelu izražavanje, dakle, nije neistinito. Ostali sadržaji predstavljaju novinarsko mišljenje u vezi sa položajem apelanta kao Maktoufovog zastupnika i poslovnog partnera, u skladu sa obrađenom temom koja se odnosila prvenstveno na Maktoufove radnje, dakle sud o vrijednostima koje se dovode u vezu sa trećim licem. Vrhovni sud je dalje naveo da zaključak prvostepenog suda da je navedenim izražavanjima apelant predstavljen kao osoba koja obmanjuje javnost, laže, bavi se pokušajem podmićivanja, krivotvorenjem računa i potvrda o prijevozu robe, prevarama i sl. nisu činjenice koje proizlaze iz spornog izražavanja već su subjektivno mišljenje o spornom izražavanju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takva izražavanja imaju elemente uvrede a ne klevete, pa se zbog njih ne može tražiti zaštita po Zakonu o zaštiti od klevete. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pogrešna ocjena prvostepenog suda kojom se utvrđuje nedobronamjernost tuženika ili narušavanje privatnosti u iznošenju činjenica, jer za odgovornost za neistinito činjenično tvrđenje nije potrebna dobronamjernost, već je dovoljno utvrditi neistinitost činjenica. Vrhovni sud je dalje istakao da je kod pitanja od javnog interesa, kao što je privredni kriminal i slično, za odgovornost štetnika potrebno dokazati njegovu namjeru (da je znao) ili nehat (neopreznošću zanemario) neistinitog izražavanja (član 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete). Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju, budući da iz sadržaja izražavanja nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženika zbog klevete po članu 4. Zakona o zaštiti od klevete. Vrhovni sud je ocijenio da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženih za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se izvršila odšteta. Vrhovni sud je posebno naglasio da, kada nema klevete kao građansko-pravnog delikta, onda nema ni štete od klevete, te da sud ne može dosuđivati štetu iz drugih razloga po ovom osnovu.
10. Vrhovni sud je naveo da je u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku apelantu kao protivnoj stranci dosudio naknadu troškova prvostepenog postupka u iznosu od 5.397,70 KM i troškove drugostepenog postupka u iznosu od 330 KM, što ukupno iznosu 5.727,70 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju u kojoj je naveo da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant uglavnom iznosi da činjenice predmetnog slučaja nisu pravilno utvrđene niti su dokazi provedeni u skladu sa zahtjevima utvrđivanja materijalne istine. Apelant smatra da mu je zbog iznošenja štetnih tvrdnji vezanih za njegovu ličnost narušen ugled u sredini u kojoj živi. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud bio pristran kod donošenja pobijane odluke. Sud je, kako navodi apelant, propustio izvesti suštinske dokaze i prilikom donošenja pobijane odluke iznio je subjektivno pristrano ubjeđenje o predmetu spora. Zbog propusta suda apelant navodi da mu je nanesena šteta, naročito utvrđenjem da nije žrtva klevete u navedenim televizijskim emisijama.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02 i 19/03) relevantne odredbe glase:
«Cilj Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda («Službeni glasnik BiH» broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
- način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja,
- prirodu i stepen prouzrokovane štete,
- dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,
- pristanak oštećenog,
- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno,
- činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
- te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 10.
Odšteta (1) Odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete.»
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž- 126/05 od 14. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 23. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
17. Apelant je naveo da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
20. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade nematerijalne štete, dakle, o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. U predmetnom slučaju apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je prvotužena, u periodu od 1. juna 2002. godine do 24. februara 2003. godine, o apelantu iznosila neistine odnosno klevetničke tvrdnje, pa da su uslijed toga za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, odnosno da mu je time pričinjena šteta. Prvostepenom presudom su ove činjenice ispitane i utvrđivane i apelantu je dosuđena odšteta, ali je Vrhovni sud uvažio žalbu tuženih, prvostepenu presudu preinačio tako da se odbija tužbenim zahtjevom apelanta
- tužioca. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine, kojom mu je osporeno pravo na naknadu nematerijalne štete.
22. Ustavni sud je već bio u prilici u prijašnjim predmetima odlučivati o sličnim navodima i tom prilikom se pozivao na svoje ranije usvojene stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
23. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz predočenih činjenica i dokaza konkretnog predmeta, polazeći od pobijane odluke Vrhovnog suda, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ili da je došlo do povrede procesnih prava (naprimjer, da su sudovi bili pristrani, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili djelotvoran pravni lijek). Ne može se tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu prava na pravičan postupak s obzirom na to da su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice i proveli dokazni postupak u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna i razložna obrazloženja za svoju odluku kada je obrazložio da sva navedena izražavanja koja je prvostepeni sud detaljno utvrdio predstavljaju, po ocjeni Vrhovnog suda, iznošenje istinitih činjenica i mišljenja kao subjektivnog odnosa autora u odnosu na određene navode i problematiku, kao i kada je iznio stav prema kojem sadržaj klevetničke izjave treba da ima neistinito činjenično utvrđenje, tj. tvrđenje da neka činjenica postoji, iako ona u stvari ne postoji, a takva izjava s obzirom na svoj sadržaj i okolnosti pod kojima je data može škoditi časti i ugledu lica na koje se odnosi. Ključno dokazno utvrđenje koje je prvostepeni sud utvrdio da je «Adil Lozo omogućio [Maktoufu], primjera radi, dobru poslovnu transakciju i advokata, bjelosvjetskog kriminalca», po mišljenju Vrhovnog suda, ne sadrži klevetu kojom je tužiocu nanesena nematerijalna šteta, u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da ovakvo utvrđenje odgovara u potpunosti obavezi suda da samostalno i odgovorno, na bazi svestrane ocjene svih činjenica i dokaza, odluči koje će dokaze prihvatiti, a koje odbaciti, i kako će okvalificirati cjelokupnu dokaznu građu (član 8. Zakona o parničnom postupku FBiH), te kako će odlučiti o žalbi (član 203. Zakona o parničnom postupku FBiH).
24. Osnovni argument koji apelant iznosi u prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jeste iznošenje netačne činjenice da je bio ministar kad je ostvarena kupovina spornog objekta, te da je apelant bio suvlasnik preduzeća «Palma Invest», zajedno sa Maktoufom. Međutim, Zakon utvrđuje da ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. Iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da je prenošenje iznesenih navoda, koje apelant osporava, ispunjavalo navedene kriterije, budući da iz sadržaja izražavanja nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, čime nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog zbog klevete po članu 4. Zakona o zaštiti od klevete. Zbog navedenog Vrhovni sud je utvrdio da je u prvostepenoj sudskoj odluci pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženog za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se nematerijalna šteta nadoknadila. Ustavni sud smatra da je navedeni stav Vrhovnog suda o ovom pitanju u dovoljnoj mjeri argumentovan jasnim i preciznim razlozima i da ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
25. Apelacija također pokreće pitanja pristranosti suda s obzirom na navode apelacije da je sud bio pristran jer se sutkinja izvjestiteljica, sa kojom je apelant, kako kaže, «u sukobu», nije izuzela iz predmeta u postupku pred Vrhovnim sudom, te da apelantu nije data mogućnost «pristupa postupku» pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud podsjeća da su čl. 357. i 358. Zakona o parničnom postupku predviđeni razlozi i okolnosti zbog kojih sudija može u određenom postupku biti izuzet. Dakle, radi se o institutu čiji je smisao da se obezbijedi nezavisnost i nepristranost suda, što je jedan od osnovnih elemenata prava na pravičan postupak. Apelant navodi da je bio u sukobu sa sutkinjom. Ustavni sud zapaža da je ta okolnost nalagala da se, ukoliko je to svrsishodno, postupi po odredbi člana 358. Zakona o parničnom postupku stranka, odnosno u ovom slučaju da apelant podnese zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, navodeći poimenično određenog sudiju koji bi trebalo da bude izuzet, kao i okolnosti zbog kojih stranka smatra da postoje neki od zakonskih uvjeta za izuzeće. Razmatrajući dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud konstatuje da nema naznaka da je apelant tražio izuzeće, pa se Vrhovni sud o ovome pitanju nije ni mogao izjašnjavati i donijeti odluku, a iz samog predmeta nije proizlazilo da to sud treba da uradi po službenoj dužnosti. Predmet rasprave i nisu bili apelantovi navodi «da se lično zamjerio sutkinji jer je u svojstvu glavnog svjedoka odbrane Abduladhima Maktoufa predložio saslušanje njenog supruga, kao predsjednika Ratnog predsjedništva», zbog toga što apelant nije ni izjavio žalbu tražeći da se utvrde ove okolnosti. Konačno, i apelantovi navodi da mu nije omogućen «pristup postupku» pred Vrhovnim sudom, kako se navodi u apelaciji, dat je paušalno jer je Vrhovni sud u konkretnom predmetu postupao po žalbi tuženih na Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. jula 2005. godine, a ne apelanta. Apelant nije ni izjavljivao žalbu na ovu presudu, jer je bio njome zadovoljan, a nije bilo zakonskog osnova da se, u okolnostima kada su činjenična pitanja u potpunosti Vrhovnom sudu bila poznata, apelant posebno poziva i zahtijeva njegovo učešće radi dodatnih razjašnjenja predmeta spora.
26. Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 7/07 od 6. februara 2007. godine), smatra da je u parničnim postupcima koji se vode povodom zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja ili pak nepostojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Nema naznaka da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a za razloge usvajanja žalbe dao je jasno i precizno obrazloženje. Apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog postupka u građanskim postupcima.
27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na nediskriminaciju
28. Apelant je, također, naveo da je Vrhovni sud pobijanom presudom narušio princip sigurnosti i jednakosti svih lica pred zakonom, jer je različito presudio u predmetima koji su «u suštini isti», zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zaštićeno članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.
29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
30. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
31. Apelant smatra da je diskriminiran jer je Vrhovni sud, navodno, u njegovom slučaju različito presudio u odnosu na predmete na koje se poziva i tako narušio princip pravne sigurnosti. U prilog navedenoj tvrdnji apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda broj P-3/03 od 19. februara 2004. godine, kao i drugostepenu Presudu Vrhovnog suda broj Gž-43/04 od 25. maja 2004. godine. U tim postupcima koji su rezultirali navedenim presudama apelant je, u svojstvu tužitelja, tražio da sud utvrdi naknadu štete zbog klevete, dakle neistinite tvrdnje koje je iznosio H. Ć., koje su bile iznesene u listovima «Express» i «Slobodna Bosna». Sudovi su utvrdili da su navodi H.Ć. «da je apelant u svoju kuću primio 40 mudžahedina umjesto izbjeglica, da je na taj način zloupotrijebio njegovo povjerenje, da su uz robu iz Pakistana dolazili Arapi kojima je apelant preuzimao i zatim izrađivao pasoše, da bi ti ljudi nakon toga nestajali... itd.», po svom karakteru neistinite tvrdnje odnosno klevetničke izjave date u javnim štampanim medijima, pa je sud zbog toga tuženog obavezao da apelantu, zbog iznošenja neistinitog izražavanja - klevete, na ime nematerijalne štete, isplati 5.000 KM. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, predmet apelacije sasvim druga odluka Vrhovnog suda u kojoj je sud utvrdio da nema navoda neistinitog karaktera niti se radi o iznošenju neistinitog izražavanja - klevete, pa dakle ni odgovornosti tuženih za navodnu nematerijalnu štetu. Dakle, apelantov slučaj je bitno drugačiji od onoga na kojeg se poziva radi upoređivanja, jer je, za razliku od navedenog slučaja, u predmetnom slučaju Vrhovni sud utvrdio da ne postoji odgovornost tuženih za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica, zbog kojih bi tuženi mogli biti odgovorni za klevetu i obavezu da tužiocu naknade štetu zbog klevete. Pored toga, apelant se nije posebno pozvao u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije je diskriminiran, s obzirom na akcesornu prirodu prava na nediskriminaciju. Inače, Ustavni sud je već zaključio da je apelacija u odnosu na navode koji se odnose na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana, na što implicira apelant u apelaciji.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da je došlo do povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i navode u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, utvrdili činjenično stanje ili cijenili dokaze, a apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušanja u građanskim postupcima.
35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je Ustavni sud utvrdio da nema analogije između uporednog i apelantovog predmeta koji se činjenično i pravno bitno razlikuju, kao i zbog činjenice što apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije, smatra da postoji diskriminacija.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović