Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-316/06 (E. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-316/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 316/06, rješavajući apelaciju
Esada Mačkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Mačkića podnesena zbog neizvršavanja Presude Općinskog suda u Livnu, broj P-
692/00 od 8. februara 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Mačkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je, 13. februara 2006. godine, Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) apelaciju zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu:Općinski sud), broj I-513/04. Navedenu prijavu Komisija je, 14. februara 2006. godine, dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 35/03). Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-316/06.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-692/00 od 8. februara 2001. godine, tuženi „Livnotrans“d.d. iz Livna obavezan je da apelantu isplati, na ime naknade za vrijeme čekanja posla, iznos od 57,00 KM mjesečno, počev od 21. jula 1993. godine do 21. juna 2000. godine, što ukupno iznosi 5.073,00 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do dana isplate, te priznati, obračunati i uplatiti apelantu penzijsko invalidsko osiguranje, a sve u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude i pod prijetnjom izvršenja. Također, utvrđeno je, da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Budući da parnične stranke nisu uložile žalbu protiv prvostepene presude, na presudi je evidentirano da je stekla svojstvo pravosnažnosti 8. maja 2001. godine.
3. Apelant je kao tražilac izvršenja podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, broj P-692/00 od 8. februara 2001. godine. Prijedlog je u sudu zaprimljen 8. aprila 2004. godine, i registrovan je pod brojem I-513/04 . Apelant tvrdi da po navedenom prijedlogu, sud nije postupio.
4. Postupajući o zahtjevu Ustavnog suda, Općinski sud u Livnu dostavio je, 5. novembra 2007. godine, predmetni spis na uvid, sa odgovorom na apelaciju.
5. Iz dokumentacije spisa predmeta, broj I-513/04, proizilazi da je Općinski sud u ovom predmetu donio Rješenje broj I-513/04 od 5. aprila 2005. godine, kojim je prekinut postupak zbog otvaranja stečajnog postupka nad „Livnotrans“d.d. iz Livna (u daljnjem tekstu: izvršenik). Protiv ovog rješenja apelant je, 11. aprila 2005. godine, izjavio prigovor, koji je rješenjem suda, broj I-
513/04 od 15. februara 2006. godine, odbijen kao neutemeljen. Apelant je, zatim, 24. februara 2006. godine, protiv ovog rješenja podnio žalbu Kantonalnom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
6. Rješenjem Kantonalnog suda, broj: 010-0-GŽ-07-000-432 od 20. septembra 2007. godine, uvažena je žalba apelanta i preinačeno je prvostepeno rješenje na način da se postupak izvršenja nastavlja. U obrazloženju rješenja sud navodi, da se postupak treba nastaviti iz razloga što je u konkretnom slučaju imenovan stečajni upravitelj nad izvršenikom, a s obzirom da se apelant namiruje u okviru sudskog stečajnog postupka, a ne u okviru sudskog izvršnog postupka, sud je zaključio da predmet u ovom slučaju treba ustupiti sudu pred kojim se vodi stečajni postupak, te je u skladu sa članom 235 tačka 3 ZPP-a i odlučio kao u izreci rješenja.
7. Apelant navodi da mu je, zbog nepostupanja Općinskog suda u postupku izvršenja pravosnažne Presude, broj P-692/00 od 8. februara 2001. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, pravosnažnom presudom Općinskog suda utvrđeno je apelantovo pravo da mu se isplati određeni novčani iznos na ime naknade za vrijeme čekanja posla. Apelant je kao tražilac izvršenja, 8. aprila 2004. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, ali ovo izvršenje nije realizovano, zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom.
11. Tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka, vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, i Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i efektivan (djelotvoran) način. Obaveza obezbijeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.
12. Međutim, isto tako, pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države (eventualno), a primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 57).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu ne radi o odbijanju suda da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo, nego se radi o postupku izvršenja na novčanom potraživanju od izvršenika nad kojim je pokrenut stečajni postupak. Naime, Općinski sud, je efikasno i zakonito proveo i okončao parnični postupak, tj. utvrdio apelantovo građansko pravo, a budući da je u postupku izvršenja pravosnažne presude utvrđeno da je protiv izvršenika otvoren stečajni postupak, sud je rješenjem prekinuo postupak, a shodno odredbi člana 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. Naime, odredbom člana 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano je da, nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu. Stavom dva navedenog člana propisano je da se postupci iz stava jedan ovog člana koji su u toku, prekidaju u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju utvrdio da je Rješenjem Općinskog suda, broj St- 9/04, otvoren stečajni postupak nad izvršenikom, to je, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, rješenjem prekinuo postupak
14. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da u postupanju Općinskog suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, Općinski sud je postupao u skladu sa pozitivno-pravnim propisima, a tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Naime, odredbom člana 1. stav 2. ZIP je propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na postupak izvršenja propisan posebnim zakonom. S obzirom da se Zakonom o stečajnom postupku uređuju „uslovi za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i sprovođenja“, te „reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana“ (član 1. Zakona), nesporno je da taj zakon, u smislu člana 1. stav 2. ZIP-a, predstavlja „poseban zakon“ odnosno lex specialis. Dakle, u situaciji kada je sud utvrdio da je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak nesporno je da se na potraživanja apelanta primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku, a u cilju namirenja njegovog potraživanja ravnomjerno sa ostalim povjeriocima, jer je ravnomjerno namirenje povjerilaca legitiman cilj koji se želi postići, usko povrezan sa načelom pravičnosti. Dakle, građansko pravo apelanta, pravosnažno utvrđeno u sudskom postupku, bit će realizovano u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanta da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na pravično suđenje, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku o povredi prava apelanta na pravično suđenje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi navoda apelacije koji se odnose na povredu prava prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenih članova, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantove navode. Stoga je Ustavni sud odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović