Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/07 (D. T.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3000/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP- 3000/07, rješavajući apelaciju Damira Taslamana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Taslamana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Kž-

07-000066 od 26. juna 2007. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj K-7197/03 od 7. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Taslaman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je, 9. novembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Kž-07-000066 od 26. juna 2007. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-

7197/03 od 7. februara 2007. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu se odložilo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-7197/03 od 7. februara 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je na način, u vrijeme i mjestu kako je navedeno u tački I., II. a), b), c) i d), III., IV. i V. izreke prvostepene presude, počino produženo krivično djelo Prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH); te je primjenom odredbi člana 43. KZ FBiH i člana 300. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH); osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Shodno odredbi člana 202. stav 4. ZKP FBiH, apelant je oslobođen plaćanja troškova sudskog postupka i paušala, a oštećeni su, shodno odredbi člana 212. stav 3. ZKP FBiH, upućeni na parnicu, radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je, nakon proveenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant u više navrata u mjesecu februaru, avgustu i decembru 2003. godine, te julu 2004.godine i januaru 2005. godine, lažnim prikazivanjem činjenica više lica doveo u zabludu da nešto učine na štetu svoje imovine sa namjerom da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. Naime, prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio da apelant nije bio ovlašten od Gradske uprave grada Mostara, Sportskog saveza Grada Mostara, Nogometnog saveza mladeži Mostar, NK Rijeka, niti BH Radija 1, da stupa u bilo kakve odnose sa oštećenima i da vrši kupovinu sportske opreme za Nogometni savez mladeži Mostara i za NK Mladost iz Gacka, te da organizuje smještaj i boravak sportskih ekipa u hotelu Pax u Međugorju, u Opatiji i Rijeci. Također, je utvrđeno da je na strani apelanta postojala prevarna namjera već u samom početku stupanja u odnose sa oštećenima, s obzirom da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant prilikom kupovine sportske opreme, te ugovarajući smještaj i boravak sportskih ekipa, znao da Gradska uprava grada Mostara, NK Rijeka, ili Nogometni savez mladeži Mostara za koji je čak znao da kao udruženje nije registrovano kao i da ne raspolaže bilo kakvim finasijskim sredstvima, u čije ime je i postupao, neće platiti te troškove. Također, prvostepeni sud je nesporno utvrdio, da je apelant poduzeo više radnji izvršenja u kontinuitetu, u relativno kratkom vremenskom periodu i da se radi o istovrsnim radnjama, pa je zaključio da su se u navedenim radnjama apelanta stekla bitna obilježja produženog krivičnog djela Prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH; koje je počinio sa direktnim umišljajem. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je odbio prijedlog apelanta za pozivanje i saslušanje svjedoka Hamdije Jahića, utvrđujući da je navedeni svjedok saslušan u toku istrage i da je dao izjavu u odnosu na okolnosti na koje je apelant predlagao njegovo saslušanje. S tim u vezi, prvostepeni sud je shodno odredbi člana 288. ZKP-a FBiH proveo dokaz čitanjem iskaza svjedoka Hamdije Jahića, datog u istražnom postupku. Također, prvostepeni sud je naveo da je odbio prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka Ozrena Tomca i Mileta Maduna utvrđujući da su okolnosti u odnosu na koje bi svjedočili predloženi svjedoci po ocjeni ovog suda nebitne i ne bi znatno uticale na konačnu odluku o utvrđivanju krivice apelanta.

4. Prilikom odlučivanja o kazni prvostepeni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti koje utiču na odmjeravanje kazne, te da je kao olakšavajuće okolnosti uzeo u obzir da se radi o relativno mladoj osobi koja živi u nepovoljnim socijanim prilikama (nezaposlen), i da nije osuđivan, a da je kod otežavajućih okolnosti imao u vidu objektivnu težinu djela, upornost prilikom izvršenja, broj počinjenih radnji i posljedice koje su proizašle iz istih.

5. Protiv prvostepene presude apelant i Kantonalno tužilaštvo u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) su izjavili žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu, broj 007-0-Kž-07-000066 od 26. juna 2007. godine, kojom je žalba apelanta odbijena kao neosnovana. Žalba Kantonalnog tužilaštva je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelant za navedeno produženo krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da na suprot žalbenim navodima apelanta, ovaj sud smatra da u prvostepenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311.stav 1. tačka k) ZKP, cijeneći da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi jasni i precizni, te da u njima nema proturiječnosti. Kantonalni sud je posebno ukazao na neosnovanost žalbenog navoda apelanta da je počinjena bitna odredba krivičnog postupka jer u obrazloženju prvostepene presude nije naveden sadržaj iskaza svih svjedoka odbrane, utvrđujući da se prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude pozvao na iskaze saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, te izvedene materijalne dokaze, koji su i po ocijeni drugostepenog suda bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno zaključio da je na strani apelanta postojala prevarna namjera već u samom početku stupanja u odnose sa oštećenima s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. Sud je dalje naveo da prvostepeni sud nije povrijedio pravo na odbranu, time što nije udovoljio zahtjevu apelanta za pozivanje i saslušanje svjedoka Hamdije Jahića, čiji je iskaz iz istrage pročitan na glavnom pretresu u smislu odredbi člana 288. ZKP, nalazeći da su okolnosti o kojima je trebao svjedočiti kao i odlučne činjenice o kojima je svjedok u svom iskazu svjedočio, utvrđene i drugim brojnim dokazima provedenim u postupku pred prvostepenim sudom. Pored toga i ovaj sud je ocjenio da bi se pozvanje navedenog svjedoka bespotrebno odugovlačilo sudski postupak s obzirom da isti obavlja diplomatske dužnosti u inozemstvu. Sud je takođe naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio odbijajući prijedlog apelanta za saslušanje svjedoka Ozrena Tomca i Mileta Maduna, budući da je apelant predlagao saslušanje navedenih svjedoka na okolnosti koje nisu od suštinske važnosti za odluku suda.

7. U pogledu žalbe tužilaštva zbog odluke o kazni sud je utvrdio da je ista osnovana. Naime, sud je zaključio da se kaznom koja je utvrđena u prvostepenoj presudi ne može ostvariti generalna i specijalna prevencija, te da je stoga kazna zatvora od dvije godine koju je odredio ovaj sud nužna radi kaznenopravne zaštite, navodeći pri tome da se ne može očekivati da bi blaža kazna od izrečene dovoljno uticala na apelanta da više ne čini krivična djela i ukazala drugima na pogibeljnost vršenja ovakvih ili sličnih krivičnih djela. Pored navedenog, drugostepeni sud je naveo da je izostalo izvođenje dokaza uvidom u Presudu Općinskog suda u Osijeku, broj K-201/03-76 od 13. oktobra 2005. godine, te ocjena osuđivanosti apelanta za krivično djelo iste vrste, s obziro da se radi o presudi iz druge države koja usljed administrativnih propusta nije evidentirana u kaznenoj evidenciji apelanta kod policijske uprave po mjestu rođenja,zaključujući da bi pri odmjeravanju kazne nesumnjivo imalo odraza i na visinu utvrđene kazne u pobijanoj presudi.

8. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom pravcu apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog da se pozove i sasluša svjedok Hamdija Jahić, već je na glavnom pretresu pročitan iskaz ovog svjedoka datog u istražnom postupku zbog čega apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na ispitivanje svjedoka odbrane iz člana 6. stav 3. tačka d). Evropske konvencije. Apelant, također, navodi da je u toku postupka pred redovnim sudovima bio postavljen u neravnomjeran položaj u odnosu na optužbu, s obzirom da je prvostepeni sud odbio izvođenje pojedinih dokaza odbrane dok je prihvatio i proveo sve predložene dokaze optužbe i što u obrazloženju prvostepene presude nije naveden sadržaj iskaza svih svjedoka odbrane. Ovo sve ukazuje, po apelantovom mišljenju, da je prvostepeni sud počnio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, da je nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te na isto nepravilno primjenjeno materijalno pravo, a što sve ukupno predstavlja ozbiljnu povredu prava na fer i pravično suđenje. Nadalje, apelant navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju povrijedili i princip ne bis in idem, na njegovu štetu. Povredu ovog prava, vidi u činjenici što smatra da krivično pravne radnje za koje je osporenim presudama osuđen, čine konstrukciju Produžanog krivičnog djela Prevare za koje je već ranije oglašen krivim pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Osijeku, broj IX K-201/03-76 od 13. oktobar 2005. godine, i za koje mu je izrečena uslovna osuda na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci za koju je utvrđeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u vremenskom periodu od dvije godine ne počini novo krivično djelo, pa samim tim smatra da osporene presude imaju karakter presuđene stvari .

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dakle, nije zadatak Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje i daje svoju ocjenu dokaza umjesto redovnih sudova, osim ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju očigledno proizvoljno i neprihvatljivo. Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud zauzeo i ponovio u niz svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

13. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio, te da daje primjedbe na dokaze optužbe, kao i da saslušava svjedoke optužbe i da ih unakrsno ispituje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te da je dao njihovu iscrpnu analizu i ocjenu. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da je apelant počinio predmetno produženo krivično djelo. Prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, navodeći pri tome jasne razloge za odbijanje izvođenja pojedinih predloženih dokaza.

14. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da su svi žalbeni navodi apelanata neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i drugostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Zaključke prvostepenog suda, u osuđujućem dijelu prvostepene presude drugostepeni sud je ocijenio neprimjerenim u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, pa je prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio, te apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dajući za svoj stav i po ovom osnovu jasne, logične i uvjerljive razloge. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije

15. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari utvrđujući da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo s direktnim umušljajem.

16. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka Hamdije Jahića predloženog od strane odbrane, već da je na glavnom pretresu pročitan iskaz navedenog svjedoka, datog u istražnom postupku, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine).

17. Ustavni sud također, ukazuje da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

18. U konkretnom slučaju, Općinski sud je u smislu člana 288. ZKP-a F BiH proveo dokaz čitanjem iskaza svjedoka Hamdije Jahića, koji je saslušan u istrazi, dajući jasno obrazloženje zašto se čita iskaz ovog svjedoka. Naime, prvostepeni sud je ocjenio da nije neophodno pozivati navedenog svjedoka s obzirom da on radi u diplomatiji i da se trenutno nalazi u inistranstvu, te da bi njegovim pozivanjem sud samo odugovlačio postupak, nalazeći da su okolnosti o kojima je trebao svjedočiti kao i odlučne činjenice o kojima je svjedok u svom iskazu svjedočio, utvrđene i drugim brojnim dokazima provedenim u postupku pred prvostepenim sudom. Drugostepeni sud također navodi da razlozi prvostepenog suda za odbijanje saslušanja predloženog svjedoka odbrane nisu bili dovedeni u pitanje ni žalbom apelanta. Nadalje, sud je dao razloge zbog kojih je smatrao da nije potrebno provođenje dokaza saslušanjem svjedoka odbrane na predložene okolnosti, nalazeći da neprovođenje navedenog dokaza nije dovelo u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu radnji koje su apelantu stavljene na teret i za koje je oglašen krivim. Stoga, Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud jasno i razložno obrazložili zašto su povjerovali iskazu navedenog svjedoka datom u istražnom postupku. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da se odluke redovnih sudova ne temelje isključivo na iskazu svjedoka Hamdije Jahića, već da su redovni sudovi cijenili kako iskaze svjedoka optužbe tako i iskaze svjedoka odbrane. Cijeneći navedene iskaze kako pojedinačno tako i u vezi sa drugim provedenim dokazima sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Materijalni dokazi koje je prvostepeni sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovnih sudova, slažu sa iskazom svjedoka datog u istrazi, za šta su redovni sudovi dali uvjerljiva obrazloženja.

19. U odnosu na navode apelanta da je u predmetnom krivičnom postupku imao neravnopravan položaj u odnosu na optužbu iz razloga što su redovni sudovi prihvatili i proveli sve dokaze po prijedlogu optužbe, dok su odbijeni dokazi odbrane i to saslušanje određenih svjedoka i uvid u materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3 d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

20. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili zahtjev apelanata za provođenjem dokaza saslušanjem odrđenih svejdoka i uvida u materijalnu dokumentaciju. Odbijanje suda da provodi dokaz saslušanja svjedoka koje je predložio apelant i da izvrši uvid u materijalnu dokumentaciju, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje ovih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtjevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68)

21. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza, odnosno da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivno-pravnim propisima.

23. U odnosu na navode apelanta da je u predmetnom krivičnom postupku prekršen princip ne bis in idem, na štetu apelanta, Ustavni sud ukazuje da princip ne bis in idem, koji je zaštićen članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prema domaćem krivičnom zakonodavstvu, obuhvata dva kumulativna uslova: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno krivično djelo i drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na osobu i na djelo za koje ta osoba bila suđena, tj. na osobu protiv koje je već vođen krivični postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Osjeku, broj IX- K- 201/03-76. od 13. oktobra 2005. godine, apelant oglašen krivim za krivično djelo Prevare iz člana 224.stav 4. u vezi sa stavom 1 KZ, te da obilježje ovog krivičnog djela čine krivično pravne radnje učinjene u mjesecu martu 2003. godine, a da su pobijane presude rezultat krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta za krivično pravne radnje počinjene u mjesecu februaru, avgustu i decembru 2003. godine, julu 2004 te januaru 2005. godine. Dakle, nesporno je da u konkretnom slučaju nisu bile predmet optužbe krivično pravne radnje za koje je apelantu Presudom Općinskog suda u Osjeku utvrđena krivična odgovornost, niti je za iste pobijanim presudama apelantu ponovo suđeno i utvrđena krivična odgovornost. Stoga, iako je u obje presude utvrđena krivična odgovornost apelanta za krivično djelo prevare, djelo za koje je apelant osuđen u Hrvatskoj je po sadržaju krivično pravnih radnji i po svojim objektivnim karakteristikama drugačije. Drugostepeni sud je obrazlažući svoju presudu u pogledu ovog žalbenog navoda istakao da je neargumentovan i neosnovan. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip ne bis in idem, budući da se pravosnažna presuda Općinskog suda u Osjeku i osporene osuđujuće presude protiv apelanta odnose na različite krivično pravne radnje koje je apelant izvršavao u različitom vremenskom periodu, mada su te radnje i u jednom i u drugom postupku kvalificirane kao krivično djelo prevare, te da osporene presude ne mogu imati karakter presuđene stvari. S druge strane, Ustavni sud smatra da je ovakav apelantov prigovor usmjeren na dokazivanje da je za isto krivično djelo već pravosnažno osuđen, te da su zbog toga osporene odluke nezakonite i da krše princip ne bis in idem, čime ustvari apelant smatra da za kasnije otkrivena krivična djela prevare ne bi više mogao odgovarati.

25. Stoga, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini Ustavni sud zaključuje da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/07 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio