Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/08 (GD «Gradnja» i dr)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-376/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-376/08, rješavajući apelaciju GD «Gradnja» i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GD «Gradnja», Enesa Dedića, Ediba Suljakovića, Blage Đudarića i Ashada Brdarevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž- 07-002 275 od 21. decembra 2007. godine, i Rješenja Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-P-06-001422 od 27. septembra 2007. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GD «Gradnja» i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Zahid Kovač, advokat iz Zenice, podnijeli su, 1. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-07-002 275 od 21. decembra 2007. godine, i Rješenja Općinskog suda u Zenici (daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-P-06-001422 od 27. septembra 2007. godine. Apelanti su tražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio tužiocu «Mittal Steel» d.o.o Zenica da odmah omogući apelantima ulazak i korišćenje spornog objekta, te zabrani bilo kakvo daljnje uznemiravanje i smetanje posjeda u korišćenju istog, sve do okončanja postupka o apelaciji.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 043-0-P-06-001422 od 27. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, 004-0-Gž-07-002 275 od 21. decembra 2007. godine, utvrđeno je da su apelanti omeli tužioca «Mittal Steel» d.o.o Zenica (u daljnjem tekstu: tužilac) u poslednjem mirnom posjedu prava korištenja objekta smještenog na lokalitetu Valjaonice III, kod trafo stanice «Sjever» koji nosi topografsku oznaku k.č. n.p broj 290/403 K O Zenica I, na način da su 28. novembra 2006. godine apelanti Enes Dedić, Edib Suljaković, Blago Đudarić i Ashad Brdarević, po nalogu apelanta GD «Gradnja», neovlašteno ušli u objekat i na dvoja vrata postavili nove brave i da su ih zaključali. U izreci rješenja se dalje navodi da su apelanti na jednim vratima postavili katanac i zaključali ih, te da su u neposrednoj blizini objekta postavili tablu s natpisom GD «Gradnja» d.d. Zenica i da su, 29. novembra 2006. godine, apelanti, po nalogu GD «Gradnja», neovlašteno ušli u objekat i na troja vrata postavili nove katance i zaključali ih i na taj način tužiocu onemogućili ulazak u isti i nastavljanje započetih aktivnih radova na spornom objektu. Konačno, izrekom osporenog prvostepenog rješenja, apelantima se zabranjuje daljnje uznemiravanje posjeda i nalaže im se da se okanu sličnog smetanja pod prijetnjom novčane kazne. Apelanti su, takođe, obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove spora u iznosu od 60,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, pod prijetnjom izvršenja.

3. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u toku prvostepenog postupka, provođenja velikog broja dokaza, te saslušanjem parničnih stranaka u svojstvu svjedoka, utvrdili da je tužilac vlasnik i posjednik spornog objekta, te da su ga apelanti, 28 i 29 novembra 2006. godine, smetali u tom posjedu. Iz izvedenih dokaza takođe proizilazi da apelanti sporni objekat ne koriste još od 1992. godine, iz čega proizilazi da nisu posjednici objekta koji je predmet spora. Sudovi su naveli da nisu mogli pružiti zaštitu apelantima i zbog ove činjenice, jer je karakter posjedovne sudske zaštite takav da se utvđuje poslednji mirni i savjesni posjed stvari. Članom 82. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima(«Službene novine FBiH», br. 6/98 i 29/03) određeno je da posjednik ima pravo da zahtjeva sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana, od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja. Sudovi su se takođe pozvali i na član 425. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj 53/03 ) kojim je određeno da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica polednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Sudovi su, navodi apelant, očito proizvoljno ocjenili dokaze odnosno nisu izveli dokaze koje je apelant predlagao, a to je da sud nije pravilno kvalifikovao pravni odnos između stranaka, pa je arbitrarno i pogrešno primjenio materijalno pravo, posebno previđajući činjenicu da su apelanti, a ne tužilac, bili posljednji faktički posjednici spornog objekta. Ocjena provedenih dokaza ne smije, navode apelanti, biti prozvoljna i tendenciozna, kao što je u konkretnom sporu, nego mora biti zasnovana na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te rezultata cjelokupnog postupka, kako to utvrđuju odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, radi čega apelanti smatraju da su pobijana rješenja nezakonita. Tužilac, smatraju apelanti, ničim nije dokazao da je poslednji mirni posjednik spornog objekta. Apelanti su navodne radnje smetanja posjeda preduzimali u okviru svojih redovnih radnih djelatnosti, pa nije jasno da se taj čin može kvalifikovati kao smetanje posjeda. Apelanti smatraju da tužilac nema aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu jer nije vlasnik niti posjednik spornog objekta. Pošto je apelantima osporenim rješenjima onemogućeno da koriste svoje objekte za vršenje svakodnevnih radnih obaveza oni traže da sud hitno donese privremenu mjeru kojom će se naložiti tužiocu da odmah omogući apelantima ulazak i korišćenje spornog objekta, te zabrani bilo kakvo daljnje uznemiravanje i smetanje posjeda u korišćenju istog, sve do okončanja ovog predmeta.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelanti u apelaciji ističu da, u konkretnom postupku, nisu imali pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U toku ispitivanja apelacije, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanata na pravično suđenje. Sudovi su dali detaljna obrazloženja za svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanata, koje su isti tokom oba postupka isticali, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanata, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova prilikom odlučivanja da li je bilo smetanja posjeda.

9. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Takođe, apelanti u svojoj apelaciji samo ponavljaju navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje su već razmotrili i o njima odlučivao drugostpeni sud u svom rješenju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

1. Apelanti se žale da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/08 (GD «Gradnja» i dr) | Sudska praksa | Aktio