Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/08 (R. L.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-616/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-616/08, rješavajući apelaciju Rudolfa Lučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudolfa Lučića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž- 08-000 114 od 28. januara 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda u Visokom, broj 041-0-P-06-000 485 od 30. marta 2007. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudolf Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, koga zastupa Senija Poropat, advokatica iz Vogošće, podnio je, 27. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj broj 004-0-Gž-08-000 114 od 28. januara 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-0-P-06-000 485 od 30. marta 2007. godine. Apelant je, takođe, tražio da sud hitno donese privremenu mjeru zabrane prolaska motornim vozilom preko apelantovih nekretnina, kako apelant ne bi trpio štetu zbog ograničenja koja su mu nametnuta osporenim sudskim rješenjima.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 041-0-P-06-000 485 od 30. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-08-000 114 od 28. januara 2008. godine, utvrđeno je da je apelant smetao Ivana Lučića, iz Vareša, (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posjedu korištenja prava prolaza putem preko nekretnina označenih kao k.č 947 i 948/5, upisane u KO Strica, na taj način što je dana 16. augusta 2006. godine, na središtu puta, postavio dvije metalne šine, onemogućivši apelantu prolaz motornim vozilom. Apelant u međuvremenu uklonio metalnu šinu sa parcele označene kao k.č 947/5, pa mu je prvostepenim rješenjem naloženo da sa parcele označene kao k.č 947 KO Strica, ukloni preostalu metalnu šinu, te da se ubuduće kloni takvog i svakog drugog smetanja prava prolaza, kao i da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 60,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Općinski sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u toku postupka, te saslušanjem parničnih stranaka u svojstvu svjedoka, utvrdio da je tužilac bio posljednji posjednik korištenja puta preko parcele tuženog, te da ga je apelant, 16. augusta 2006. godine, zasmetao u tom posjedu. Članom 82. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima određeno je da posjednik ima pravo da zahtjeva sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana, od saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja. U konkretnom slučaju, sud se takođe pozvao i na član 425. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica poslednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno naglašava da se u konkretnom predmetu ne radi o predmetu posjedovne zaštite nego o sporu o služnosti puta, pa je dakle tužbeni zahtjev tužioca trebalo odbiti kao neosnovan. Sudovi su, navodi apelant, očito proizvoljno ocjenili dokaze odnosno nisu izveli dokaze koje je apelant predlagao, a to je da sud uviđajem na licu mjesta neposrednim opažanjem utvrdi da postoji drugi put kojim je tužitelj došao do svoje vikendice, a koji je podoban za prevoz motornim vozilima. Konačno, apelant traži da se osporena rješenja ponište, da sud donese odluku o meritumu o odbijanju tužbe kao i naknadu parničnih troškova.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelant u apelaciji ističe da, u konkretnom postupku, nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju riječ o sporu koji se tiče prava službenosti prolaza, a ne prava na posjed. Pored toga apelant smatra da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka, jer nije brižljivo cijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi. Da je tako postupio, smatra apelant, utvrdio bi da postoji drugi put koji tužitelj može koristiti kao prilaz do svojih nekretnina. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U toku ispitivanja apelacije, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanata na pravično suđenje. Sudovi su dali detaljna obrazloženja za svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanata, koje su isti tokom oba postupka isticali, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanata, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova prilikom odlučivanja da li je bilo smetanja posjeda.

9. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Takođe, apelanti u svojoj apelaciji samo ponavljaju navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje su već razmotrili i o njima odlučivao drugostpeni sud u svom rješenju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali povredu ovog prava posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/08 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio