Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1810/06 (M. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1810/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1810/06, rješavajući apelaciju Mirka Mišanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Mišanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž-394/05 od 18. aprila 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Gradišci, broj K-

118/04 od 22. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Mišanović ( u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, Grad Banja Luka, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 21 juna 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-394/05 od 18. aprila 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-118/04 od 22. februara 2005. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora izrečene apelantu presudom Okružnog suda, broj Kž-394/05 od 18 aprila 2006. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-1810/06 od 12. septembra 2006. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda, broj K-118/04 od 22. februara 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa članom 410. stav 1 i 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (« Službeni glasnik Republike Srpske broj 49/03, u daljnjem tekstu: KZ RS). Zbog učinjenog krivičnog djela, apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, kao i mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od tri mjeseca i plaćanje paušalnog iznosa od 150,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

4. Navedeno krivično djelo apelant je izvršio tako što se, 31. oktobra 2003. godine, kao učesnik u saobraćaju sopstvenim vozilom na putu Banja Luka-Gradiška, kretao neprilagođenom brzinom, pa nije obratio pažnju na pješaka M. B. koji je započeo prelazak kolovoza i prednjim desnim čeonim dijelom vozila udario oštećenog koji je usljed udara zadobio teške tjelesne povrede od kojih je na licu mjesta preminuo.

5. Presudom Okružnog suda, broj Kž-394/05 od 18. aprila 2006. godine, koju je apelant primio 21. juna 2006. godine, žalba branioca optuženog je odbijena, a žalba okružnog tužioca usvojena u dijelu koji se odnosi na izrečenu kaznu, pa je apelant osuđen na kaznu zatrvora u trajanju od četiri mjeseca. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmjenjena.

6. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je apelant star i bolestan čovjek, a sud prilikom odmjeravanja kazne te okolnosti nije uzeo u obzir. Osim toga, sud je navodno napravio veliku grešku jer je onemogućio okrivljenom da u postupku pred sudom ravnopravno tretira sve činjenice i dokaze kako tužilaštva tako i samog okrivljenog. Ni samo vještačenje u konkretnom slučaju, navodi apelant, nije uzeto sa dovoljno pažnje, a mišljenje kardiologa o stepenu bolesti apelanta nije u dovoljnoj mjeri cjenjeno. Apelant zaključuje da ovakvim postupanjem sudova apelant nije imao pravično suđenje jer i u žalbenom postupku, pored ostalog, nisu dovoljno cjenjeni navodi apelanta o njegovoj bolesti, što je rezultiralo pogrešno utvrđenom krivičnopravnom odgovornošću apelanata, niti su u prvostepenom i drugostepenom postupku sa jednakom pažnjom ispitane i utvrđene kako činjenice koje terete apelanta tako i one koje mu idu u korist.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. U postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom izazvao saobraćajnu nezgodu tako što je prednjim desnim čeonim dijelom vozila udario oštećenog koji je usljed udara zadobio teške tjelesne povrede od kojih je na licu mjesta preminuo. Prvostepeni sud je utvrdio da okrivljeni u potpunosti krivično odgovoran, jer nema okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost pa ga je sud proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja kazna je kasnije od strane Okružnog suda, o žalbi okružnog tužioca, preinačena na kaznu zatvora od četiri mjeseca. Nadalje, ovo krivično djelo je apelant učinio nehatno (nesvjesni nehat) jer nije bio svjestan mogućnosti zabranjene posledice iako je prema okolnostima i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti. Činjenicu da se radi o starom i bolesnom čovjeku sud je uzeo kao olakšavajuću okolnost, ne nalazeći elemente takve bolesti koja bi bila osnova za isključenje krivične odgovornosti. Sud je kao olakšavajuću okolnost na strani optuženog uzeo i veliki doprinos oštećenog nastanku nezgode koji je, neoprezno i van pješačkog prelaza, stupio na kolovoz u namjeri da pređe na drugu stranu ne obraćajući dovoljno pažnje na vozilo koje je nailazilo sa njegove lijeve strane. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je naveo jasne i logične razloge zbog kojih nije prihvatio dokazanim tezu odbrane da je u konkretnom slučaju na strani apelanta trebalo prihvatiti bolest i starost kao elemente koji isključuju krivičnu odgovornost apelanta i Ustavni sud smatra da te ocjene suda nisu date proizvoljno, već upravo suprotno, sasvim jasno i precizno.

10. Naime, u pogledu apelantovog prigovora da izvršeno vještačenje o njegovoj bolesti kao osnovu za isključenje krivično-pravne odgovornosti nije pravilno i u dovoljnoj mjeri cjenjeno, Ustavni sud, naprotiv, primjećuje da je i taj nalaz vještaka kardiologa cjenjen u kontekstu ostalih činjenica i dokaza ovoga predmeta. U toku krivičnog postupka su utvrđivane sve oklonosti izvršenja krivičnog djela, pa i zdravstvenog stanja apelanta, i provedeni svi neophodni dokazi. Naime, krivični postupak je započeo podnošenjem optužnice, odnosno njenim potvrđivanjem od strane Osnovnog suda, na osnovu koje je isti sud proveo dokaze optužbe: saslušanjem svjedoka, vještaka, uvidom u materijalne dokaze i dokaze odbrane: saslušanjem vještaka, apelanta u svojstvu svjedoka i izvršio uvid u materijalne dokaze koje je ponudio apelant. Iz navedenog proizilazi da je apelantu bilo omogućeno da predlaže dokaze u prilog svoje odbrane, koje je prvostepeni sud cijenio zajedno sa drugim dokazima, a nakon toga mu je omogućeno pravo žalbe koje je neodvojivo od prava na pravično suđenje i kojim se osigurava instanciono ispitivanje, dakle kontrola zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije nastupanja njihove pravosnažnosti. Iz predmetne apelacije i osporenih sudskih odluka proizilazi da su apelantu navedena zagarantovana prava bila omogućena, te da njegovo nezadovoljstvo ishodom navedenog krivičnog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Što se tiče prigovora apelanta da su proizvoljno cijenjeni nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke – specijaliste kardiologa, na okolnost uticaja apelantove starosti i bolesti na njegovu krivičnu odgovornost, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak isključiivo redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud u načinu ocjene provedenih i prihvaćenih dokaza od strane redovnih sudova, nije našao proizvoljnost u postupanju. Naime, redovni sudovi su sve dokaze razmotrili posebno i u vezi sa drugim dokazima u dva stepena odlučivanja, razvrstali su ih u kategoriju prihvatljivih i onih kojima se nije mogla pokloniti vjera, pri čemu su svi dokazi, pa i nalazi vještaka, imali ravnopravan tretman i dovedeni u vezu sa drugim dokazima, na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, a predočene činjenioce ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na pravično suđenje koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenioce ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1810/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio