Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-864/06 (M. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-864/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-864/06, rješavajući apelaciju Mirsada Medžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Medžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Medžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, koga zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je, 17. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-96/05 od 13. decembra 2005. godine.
2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti, broj AP-864/06 od 16. januara 2007. godine, predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Apelant je, 6. marta 2007. godine, dostavio zahtjev za preispitivanje navodeći da nije tačna konstatacija Ustavnog suda da je apelacija podnesena nakon proteka roka od 60 dana dostavljajući pri tome fotokopiju potvrde o prijemu pošiljke kojom dokazuje da je apelacija podnesena 17. marta 2006. godine, a ne 18. marta 2006. godine, koji datum je bio otisnut na koverti kojom je predmetna apelacija dostavljena.
4. Ustavni sud je rješenjem, broj AP-864/06 od 13. maja 2008. godine usvojio prijedlog za preispitivanje svoje odluke, broj AP 8864/06 od 16. januara 2007. godine. Pri tome je Ustavni sud uzeo u obzir obrazloženje „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo, Centar pošta Zenica, o tome da je otisak datuma frankir mašine na pošiljci 18. mart 2006. godine netačan iz tehničkih razloga i nije proizvod nikave zloupotrebe.
5. Općinski sud u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom, broj P-222/01 od 18. decembra 2003. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanta protiv Općine Maglaj (u daljnjem tekstu: tužena), te poništio kao nezakonita rješenja tužene, broj 01-023-963/97 od 6. oktobra 1997. godine, o proglašenju apelanta neraspoređenim radnikom i rješenje, broj 01-023-470/98 od 14. maja 1998. godine, o prestanku radnog odnosa apelanta, te tuženu obavezao da apelanta rasporedi na odgovarajuće poslove i zadatke u Općini Maglaj prema stručnoj spremi apelanta i njegovom radnom iskustvu. Tužena je obavezana da apelantu na ime nezakonito uskraćenih, a dospjelih plaća u periodu od 14. maja 1998. godine do 31. oktobra 2003. godine isplati ukupan iznos od 27.468,10 KM, te da mu na taj iznos plati zateznu kamatu po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, počev od dospjelosti svake plaće pojedinačno do isplate, s tim da pojedinačne plaće dospijevaju svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.637,00 KM prema troškovniku koji predaje sudu u spis, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
6. Protiv prvostepene presude tužena je izjavila žalbu koju je Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom, broj Gž-643/04 od 27. jula 2004. godine, uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da činjenice koje su od odlučnog značaja za ishod spora među parničnim strankama nisu ni bile sporne. S tim u vezi sud je našao da je među strankama nesporno da je apelant 1994. godine imenovan na dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za privredu Maglaj, te je sa navedene dužnosti razrješen 8. aprila 1997. godine pravosnažnim rješenjem prije isteka vremena za koje je imenovan. Nadalje je nesporno da je rješenjem, broj 01-023-963/97 od 6. oktobra 1997. godine, utvrđeno da je apelant neraspoređeni radnik počev od 12. maja 1997. godine dok je rješenjem, broj 01-023470/98 od 14. maja 1998. godine, apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa sa 13. majem 1998. godine. Po mišljenju drugostepenog suda stanovište tužene koje je iznosila tokom prvostepenog postupka da apelant nije zasnovao radni odnos u organu uprave nije pravilno jer je takav stav suprotan odredbi člana 230. Zakona o državnoj upravi koja izričito propisuje da funkcioner koji rukovodi organom uprave zasniva radni odnos u organu uprave danom imenovanja odnosno postavljenja ako aktom o imenovanju odnosno postavljenju nije drugačije određeno.
8. Istaknuto je da je apelant na raspravi 20. oktobra 2000. godine prigovorio zakonitosti rješenja o neraspoređivanju obzirom da nije dobro izračunat rok navodeći da je pravilno šestomjesečni rok računati od 16. oktobra 1997. godine. Međutim, utvrđeno je da je u provedbi tog rješenja tužena ispoštovala zakonski rok u korist apelanta s obzirom da je apelantu vršila isplate od 12. maja 1997. godine do 12. maja 1998. godine što je nesporno. Stoga se po mišljenju drugostepenog suda ne može prihvatiti stanovište apelanta o nezakonitosti rješenja iz navedenih razloga jer kada se šestomjesečni rok računa od 6. oktobra 1997. godine proizilazi da je istekao 6. aprila 1998. godine, a apelant je primao naknade i duže za mjesec i više dana dok je datum prestanka radnog odnosa utvrđen sa 13. majem 1998. godine.
9. Konstatovano je da Zakon o državnoj upravi („Službeni list RBiH“, broj 26/93) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog spora, te se stoga primjenjuje, pravi razliku za situacije kad je funkcioneru prestala funkcija po isteku vremena na koje je imenovan (član 169. navedenog Zakona) u odnosu na situaciju kad je funkcioneru izrečena mjera smjenjivanja sa funkcije (član 175. pomenutog zakona) što je apelantov slučaj. Stoga se primjenom odredbe člana 175. Zakona o državnoj upravi sagledava radnopravni status apelanta.
10. Konstatovano je da je tokom prvostepenog postupka apelant iskazao da je razriješen dužnosti sekretara Općinskog sekretarijata za privredu Maglaj, dakle sa dužnosti funkcionera, prije vremena na koje je imanovan. Navedeno je da je apelant sa navedene funkcije smijenjen rješenjem o razrješenju od 8. aprila 1997. godine, te da je nesporno da apelant na to rješenje o razrješenju nije ulagao prigovor iz čega proizilazi da je navedeno rješenje pravosnažno. Stoga kako je navedeno rješenje pravosnažno i konačno po mišljenju Kantonalnog suda za radnopravni status apelanta nisu od uticaja okolnosti zbog kojih je razriješen, a koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a što je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pogrešno zaključio. Po ocjeni drugostepenog suda razlozi smjenjivanja sa funkcije su irelevantni s obzirom da je u svemu tome odlučna činjenica pravosnažnosti tog rješenja, a koju je sam apelant potvrdio iskazujući da to rješenje nije pobijao niti na isti ulagao prigovor za zaštitu prava. Navedno je da Zakon o državnoj upravi u okviru disciplinskog postupka propisuje disciplinske mjere, a ne i mjeru „smjenjivanja“ o kojoj govori odredba člana 175. stav 1. navedenog zakona, što upućuje na zaključak da je to termin u odnosu na funkcionere kojima je funkcija razriješenjem prestala prije isteka vremena za koje su imenovani.
11. Drugostepeni sud je našao da je odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostepeni sud previdio primjenu norme iz člana 175. Zakona o državnoj upravi, a što je bilo od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, te da je primjenom stava 3. navedene zakonske odredbe pobijanu presudu valjalo preinačiti. Pri tome je drugostepeni sud dao svoje razloge navodeći da u toku prvostepenog postupka među strankma nije bila sporna činjenica da je tužena apelantu nudila raspoređivanje na više rukovodnih radnih mjesta u okviru iste društveno političke zajednice, koju ponudu je apelant odbio. Nesporno je utvrđeno da je tužena apelantu u periodu neraspoređenosti nudila raspoređivanje za: rukovodioca radne jedinice računovodstva DD „Natron“ Maglaj, rukovodioca RJ plan i analiza, kao i stručnog saradnika za ekonomiju i investicije, rukovodioca RJ velepromet, direktora Doma kulture Maglaj, radno mjesto komercijalno-finansijskog direktora DD „Borik“ Maglaj i rukovodioca sektora za komercijalno-finansijske poslove DD „Gradina“ Maglaj. Istaknuto je da je apelant saslušan kao stranka na zapisniku sa glavne rasprave od 29. septembra 2000. godine iskazao „Ističem da je tačno da mi je nuđeno nekoliko mjesta, koje je u svom odgovoru na tužbu istakla zamjenica zakonskog zastupnika tužene, ali ja te poslove nisam mogao prihvatiti zato što su poslovi koje sam ja radio prije mnogo godina i nisu odgovarai mom radnom iskustvu i stručnosti i znanju“.
12. Uzimajući u obzir navedeno, iako tužena nije donijela rješenje u smislu člana 175. stav 2. i 3. Zakona o državnoj upravi, s obzirom na izražen stav apelanta koji je tuženoj iskazao da ne prihvata ponude u odnosu na navedena radna mjesta, po ocjeni drugostepenog suda proizilazi da je tužena svoju obavezu iz te zakonske norme ispunila, te da posljedica izjave o odbijanju ponuđenih radnih mjesta pada na apelanta jer je u radnopravnom statusu neraspoređenog radnika što je u tim činjeničnim okolnostima odlučno. Sud je našao da navedenim odbijanjem apelanta tužena nije više u obavezi osnovom samog zakona, te da zbog toga nema uporišta u materijalnom pravu ukazivanje na nezakonitost predmetnih rješenja jer da apelanta tužena nije rasporedila na mjesto koje je želio, s obzirom da je na zapisniku sa glavne rasprave 29. septembra 2000. godine, saslušan kao stranka pored ostalog iskazao „Ja sam tada ponudio nekoliko mjesta na kojima bi ja želio da radim, a to su pošta, elektrodistribucija, zavod za platni promet i na kraju sam ponudio da budem pomoćnik načelnika za određene poslove.“
13. Kantonalni sud je našao da okolnost da apelant nije prihvatio ponudu na raspoređivanje na pomenuta radna mjesta, koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, predstavlja valjan i dovoljan činjenični osnov za primjenu odredbe člana 175. stav 3. Zakona o državnoj upravi na kojoj se, kako proizilazi, zasniva sporna odluka tužene o stavljanju apelanta na raspolaganje sa posljedicom prestanka radnog odnosa. Po mišljenju drugostepenog suda stav apelanta da ponuđena radna mjesta nije mogao prihvatiti jer je te poslove ranije radio i da nisu odgovarali njegovom radnom iskustvu i stručnosti i znanju su irelevantni, jer sama činjenica da je u radnopravnom statusu neraspoređenog radnika ne može predstavljati razlog koji bi pobijane odluke činio nezakonitom. Zbog toga se po nalaženju drugostepenog suda ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da se u vezi navedenih radnih mjesta koja je tužena nudila tužitelju ustvari radilo o neozbiljnoj ponudi u fazi pregovaranja. Po ocjeni Kantonalnog suda odbijanje ponude za navedena radna mjesta ima značenje relevantnosti s obzirom da je nuđeno raspoređivanje na radna mjesta koja su adekvatna stručnoj spremi, a s druge strane apelant je u statusu radnika na raspolaganju, znači nije u poziciji da kroz taj status može ishoditi nezakonitost predmetnih rješenja iz razloga što nije dobio pretendovano raspoređivanje.
14. Po mišljenju drugostepenog suda okolnost da apelant nije ispunjavao uslov radnog mjesta stručnog saradnika za plansko analitičke poslove na koje je pretendovao u vrijeme kad je bio stavljen na raspolaganje, jer nije imao stručni ispit, po ocjeni suda je relevantna, te da je navedeno pitanje prvostepeni sud pogrešno ocijenio. Po nalaženju drugostepenog suda zaključak prvostepenog suda da se apelant mogao rasporediti na upražnjeno radno mjesto „stručnog saradnika za plansko analitičke poslove“, iako formalno nije imao stručni ispit, u suprotnosti je sa odredbom člana 181. Zakona o državnoj upravi, te stoga izvedeni zaključak nije prihvatljiv, a na što tužena osnovano ukazuje u žalbi. Konstatovano je da kako apelant nije nije imao ispunjene zakonske uslove za to radno mjesto to ne može sa tih pozicija ukazivati na nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa iz razloga što su i drugi radili, a nisu imali stručni ispit, jer sama činjenica drugačijeg postupanja tužene u drugim situacijama ne može predstavljati razlog koji bi pobijana rješenja samo zbog toga činila nezakonitim. Istaknuto je da iz navedenog ne proizilazi nezakonitost spornih rješenja s obzirom da je nesporno da apelant nije imao zakonske predpostavke za raspoređivanje na to radno mjesto za koje je bio zainteresovan, a što je prvostepeni sud pogrešno ocijenio pozivom na odredbu člana 251. Zakona o državnoj upravi, jer se ta odredba primjenjuje kao izuzetak, a što je vidljivo iz sadržaja člana 181. stav 3. navedenog zakona. Pomenutom zakonskom normom je propisano da se rukovodeći radnici u organu uprave mogu postaviti ako imaju odgovarajuću visoku školsku spremu, stručni ispit i najmanje tri godine radnog iskustva na istim ili sličnim poslovima.
15. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj Rev-96/05 od 13. decembra 2005. godine, odbio.
16. U obrazloženju presude se navodi da je bespredmetan revizioni prigovor apelanta da je nakon smjenjivanja sa dužnosti sekretara Općinskog sekretarijata za privredu Maglaj, u smislu člana
175. Zakona o državnoj upravi, morao biti raspoređen na odgovarajuće poslove i zadatke u određenom organu uprave iste društveno političke zajednice. Navedeno iz razloga što apelant na rješenje o razrješenju sa dužnosti koju je obavljao, doneseno prije isteka vremena za koje je imenovan, nije ni ulagao prigovor i postalo je pravosnažno, pa svi prigovori, koji se odnose na ovo rješenje, nemaju uticaja na rješenje ove pravne stvari.
17. Konstatovano je da je u postupku utvrđeno da je tužena u vremenu dok je apelant bio neraspoređen (od 12. maja 1997. godine do 13. maja 1998. godine, kada mu je prestao radni odnos) apelantu nudila raspoređivanje na druge poslove i zadatke, koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, a koje apelant nije prihvatio, čime je ispunila svoju obavezu prema apelantu.
18. Po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan je revizioni prigovor da je apelant mogao biti rapoređen na poslove stručnog sradnika za plansko analitičke poslove u organu uprave, iako nije imao položen stručni ispit, što mu tuženi nije omogućio, jer bi to, kako je pravilno ocijenio drugostepeni sud, bilo u suprotnosti sa odredbom člana 181. Zakona o državnoj upravi, koja predviđa da se rukovodeći radnici u organu uprave mogu postaviti ako imaju položen stručni ispit. Po nalaženju Vrhovnog suda navedeni zaključak drugostepenog suda nije protivan ni odredbi člana 251. Zakona o državnoj upravi na koju se apelant pozvao u reviziji kada je tvrdio da mu se mogla ostaviti mogućnost da naknadno položi stručni ispit, jer prema toj odredbi, izuzetno, na upravnim i drugim stručnim poslovima osnovne djelatnosti organa uprave može raditi radnik bez stručnog ispita. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su takvi slučajevi samo izuzeci, a ne pravilo, koje bi tuženu obavezivalo, a apelantu po zakonu obavezno davalo takvu mogućnost.
19. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Ističe da je i Vrhovni sud potvrdio stav Kantonalnog suda da apelant nije podnio prigovor na rješenje o razrješenju sa dužnosti u Općinskom sekretarijatu za privredu Maglaj, iako je apelant u reviziji naveo da u spisu postoji dokaz da je podnosio prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa, čiju kopiju dostavlja uz apelaciju. Smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno protumačili odredbu člana 175. stav 1. Zakona o državnoj upravi kojom je propisano da funkcioneru kome je izrečena mjera smjenjivanja sa funkcije ne prestaje radni odnos, već se raspoređuje na odgovarajuće poslove i zadatke u određeni organ uprave iste društveno-političke zajednice, koji odgovaraju njegovim stručnim sposobnostima i na njega se primjenjuju propisi koji važe za radnike uprave. Navodi da ponude za raspoređivanje na neko radno mjesto u privrednim subjektima koje su ponuđene apelantu nisu bile konkretne, jer se nije radilo o sporazumu u smislu člana 324. Zakona o državnoj upravi, koja bi imala obavezan karakter za bilo koga od pravnih subjekata koji su navodno ponudili ta radna mjesta. Ističe da je Kantonalni sud u svojoj presudi naveo da apelant nije mogao biti raspoređen na radno mjesto stručnog saradnika za plansko-analitičke poslove, koje je bilo upražnjeno, a koje je odgovaralo njegovim stručnim sposobnostima, u smislu člana 181. Zakona o državnoj upravi. Po mišljenju apelanta navedeni član se odnosi na raspoređivanje rukovodećih radnika, a pomenuto radno mjesto nije rukovodno radno mjesto, te se taj član nije mogao primjeniti što je apelant ukazivao u izjavljenoj reviziji.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
22. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
23. U konkretnom slučaju apelant smatra je presudom Kantonalnog i Vrhovnog suda došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud ispitujući o žalbi prvostepenu presudu utvrdio da prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nije primjenio odredbu člana 175. stav 3. Zakona o državnoj upravi, zbog čega je primjenom navedene odredbe apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom.Također je i Vrhovni sud rješavajući o apelantovoj revizji dao odgovor na apelantove prigovore, koji su u suštini isti kao i apelantovi navodi u apelaciji. Ustavni sud nalazi da su Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je protiv rješenja o razrješenju sa dužnosti podnio prigovor obzirom da je u spisu postojao samo dokaz o tome da je apelant podnio prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa, a koji prigovor je apelant dostavio i uz apelaciju. Nadalje, apelant navodi proizvoljnost primjene odredbe člana 175. stav 1., a na kojoj odredbi Kantonalni sud i nije zasnovao svoju odluku već je svoju odluku zasnovao na odredbi člana 175. stav
3. Zakona o državnoj upravi. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo dasu u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović