Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1494/06 (N. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1494/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1494/06, rješavajući apelaciju Novaka Maleševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novaka Maleševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

1331/01 od 15. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Novak Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je, 22. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1331/01 od 15. juna 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. novembra 2007. godine.

2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-02-02-2781/99 od 19. jula 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-

050-01-1287/01 od 20. novembra 2001. godine, potvrđeno je da je Ana Herceg iz Banjaluke sa privremenim boravkom u Velikoj Gorici, nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Jovana Dučića broj 57 u Banjaluci, vlasništvo Grada Banjaluka. Istim rješenjem je Ani Herceg dozvoljeno vraćanje u posjed predmetnog stana, te utvrđen prestanak privremenog korištenja predmetnog stana apelantu kao zakonitom privremenom korisniku po osnovu ugovora o korištenju stana, broj 0303-3892/97 od 8. oktobra 1997. godine. Apelant je obavezan da predmetni stan vrati u posjed nosiocu stanarskog prava u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. Također je određeno da apelant nema pravo na aleternativni smještaj.

3. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje. Konstatovano je da je Ana Herceg nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu što je vidljivo iz ugovora o korištenju stana zaključenog 31. oktobra 1986. godine, koji je imenovana priložila uz zahtjev za vraćanje stana u posjed. Navedeno je da je apelant predmetni stan koristio na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 8. oktobra 1997. godine koji je shodno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“, br. 12/99) prestao da važi bez prava na alternativni smještaj jer imenovani ima mogućnost povratka u roditeljski dom u Ramićima, Opština Banjaluka čime su ispunjeni uslovi iz čl. 34. i 35. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“, broj 31/99), za donošenje prvostepenog rješenja.

4. Istaknuto je da su navodi apelanta da imenovana nije živa, te da su potvrda o životu i svi ostali dokumenti falsifikovani, što je utvrđivano i grafičko-grafološkim vještačenjem od 4. avgusta 2001. godine, u potpunosti neosnovani jer se imenovana u vrijeme uvođenja u posjed stana lično pojavila i preuzela posjed stana 23. oktobra 2001. godine o čemu svjedoči zapisnik o uvođenju u posjed sačinjen navedenog datuma, te je po mišljenju Ministarstva prvostepeni organ pravilnom primjenom člana 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“, broj 31/99) izvršio ožalbeno rješenje prije donošenja odluke o žalbi. Stoga je drugostepeni organ utvrdio da je prvostepeni organ u potpunosti utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo.

5. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Vrhovni sud Presudom, broj U-1331/01 od 15. juna 2005. godine, odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude navedeno je da se prema odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Sl. Glasnik RS“, br. 38/98, 12/99 i 65/01), odredbe navedenog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim odnosno bez obzira da li je stan bio korišten od drugog lica. Dalje je navedeno da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“, br. 12/99), koji dopunjuje član 47. postojećeg zakona, tačkom 7. regulisano da će se lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine smatrati izbjeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

7. Utvrđeno je da apelant u toku upravnog postupka nije ničim dokazao da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i da nije pravilno primjenjeno materijalno pravo jer iz priloga spisa kao i navoda prvostepenog, a potom i tuženog organa Ana Herceg je lično preuzela posjed stana 23. oktobra 2001. godine. Vrhovni sud je našao da su navodi apelanta o tome da se radi o falsifikovanom potpisu imenovane otklonjeni sudskim vještačenjem, broj 2603/01 od 4. avgusta 2001. godine, radi čega je sud takve apelantove prigovore odbio kao paušalne i ničim utemeljene.

8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Ističe da zahtjev za povrat stana nije lično podnijela Ana Herceg niti je zahtjev lično potpisala. Navodi da je zahtjev za povrat stana za Anu Herceg podnijet po punomoćniku Mariji Marković, advokatu iz Banjaluke, koju punomoć nije potpisala Ana Herceg već je to učinilo drugo lice, a o čemu svjedoči nalaz sudskog vještaka od 4. avgusta 2001. godine. Također navodi da punomoć koja je glasila na Radoslava Markovića da zastupa Anu Herceg, kao i potrvda o životu za Anu Herceg nije lično potpisana već ju je potpisaolo drugo lice, a o čemu taklođer svjedoči nalaz sudskog vještaka od 4. avgusta 2001. godine. Smatra da su navedene punomoći ništave, te da su i radnje učinjene po takvim punomoćima ništave. Stoga, ističe da se zahtjev za povrat stana podnesen po krivotvorenim punomoćima ima smatrati kao da nije ni podnijet i da ga treba obaciti. Po mišljenju apelanta nalaz sudskog vještaka ne može se osporavati ličnim preuzimanjem stana. Dopunom apelacije od 27. novembra 2007. godine apelant dostavlja dokumente za koje smatra da idu u prilog njegovoj tvrdnji da su dokumenti u vezi povrata predmetnog stana falsifikovani.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Ustavni sud je utvrdio da je u upravnom postupku proveden odgovarajući dokazni postupak i utvrđene relevantne činjenice, za koje činjenice je Vrhovni sud našao da su pravilno utvrđene. Na tako utvrđeno činjenično stanje Vrhovni sud je primijenio važeće materijalno-pravne propise i dao obrazloženje svoje odluke, koje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Pri tome je nesporno utvrđeno da je prijeratni nosilac stanarskog prava lično preuzela posjed predmetnog stana. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da se samim ličnim preuzimanjem stana od strane prijeratnog nosioca stanarskog prava ne može osporavati nalaz sudskog vještaka. Navedeno iz razloga što je po mišljenju Ustavnog suda samim činom ličnog preuzimanja predmetnog stana prijeratna nositeljica stanarskog prava pokazala svoju volju da se u smislu Aneksa VII Opšteg okvirnog spoorazuma za mir u Bosni i Hercegovini vrati u svoj prijeratni stan, a koji je napustila nakon 30. aprila 1991. godine, čime je ona prihvatila i sve radnje koje su u njeno ime obavljali njeni punomoćnici u pogledu povrata predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim odluku upravnih organa i Vrhovnog suda kada su razmatrajući apelantove navode u pogledu falsifikovanja dokumenata o povratu stana dali prednost činjenici ličnog preuzimanja stana od strane prijeratne nositeljice stanarskog prava.

13. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1494/06 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio