Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/06 (M. K.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Stanovi JNA
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2338/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2338/06, rješavajući apelaciju Milke Kecman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Kecman podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-U-
06-000115 od 5. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Kecman (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Goran Bubić i Zoran Bubić, advokati iz Banjaluke, podnijela je, 2. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-U-06-000115 od 5. juna 2006. godine.
2. Rješenjem Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: općinska služba), broj 3/36-372-565/98/3 od 26. juna 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj 11/2-372-390/98 od 9. avgusta 2001. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Bihaću u ulici Gajevo šetalište 24, a davalac stana na korištenje je Komanda Garnizona Bihać. Određeno je da će odluku o daljem raspolaganju sa stanom donijeti Federalno ministarstvo odbrane. Navedenim rješenjima je utvrđeno da je apelantica na dan 30. april 1991. godine bila u aktivnom vojnoj službi u JNA i da je nakon 14. decembra 1995. godine ostala u aktivnoj vojnoj službi Jugoslavije, radi čega joj je odbijen zahtjev za povrata predmetnog stana u posjed.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor, koji postupak je prekinut Rješenjem Kantonalnog suda, broj U-177/01 od 18. februara 2002. godine.
4. Protiv Rješenja Kantonalnog suda apelantica je podnijela žalbu koju je Rješenjem Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjme tekstu: Vrhovni sud), broj Už-199/02 od 31. januara 2006. godine, uvažio i ukinuo Rješenje Kantonalnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno rješavanje.
5. U obrazloženju Rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud prekinuo postupak povrata predmetnog stana u posjed apelantice iz razloga jer je apelantica po istom osnovu 19. jula 1999. godine podnijela zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Na osnovu navedenog prvostepeni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije“, broj 11/98) da se postupak pred prvostepenim sudom prekine do donošenja konačne odluke CRPC. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojom je propisano da stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. istoga zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred CRPC. U slučaju da je takav postupak pokrenut svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima, uključujući i postupak izvršenja odluka, prekinut će se do donošenja konačne odluke CRPC, ali samo u slučajevima u kojima je nadležni organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je CRPC zatražila obustavu. Iz tih odredbi proizilazi da je za prekid postupka potrebno da se pored ostalog ispuni i jedan od kumulativno postavljenih uslova-da je CRPC zatražila obustavu u određenom postupku. Utvrđeno je da u spisu predmeta nema podataka da je CRPC zatražila da se postupak obustavi do donošenja konačne odluke CRPC, niti to proizilazi iz obrazloženja rješenja prvostepenog suda, a o tome nema ni podataka u spisu predmeta.
6. U ponovnom postupku, Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-U-06-000115 od 5. juna 2006. godine, odbijena je apelantičina tužba, koju je podnijela protiv rješenja Kantonalnog ministarstva, broj11/2-372-390/98 od 9. avgusta 2001. godine, kao neosnovana.
7. U obrazloženju Presude se navodi da je Kantonalni sud ispitujući navode tužbe, sadržaj osporenog akta i stanje spisa utvrdio da je tuženi organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primjenio materijalno-pravne propise donoseći osporeni akt, a isto tako i prvostepeni organ. Utvrđeno je da je u pravilno provedenom upravnom postupku, drugostepeni upravni organ na temelju utvrđenog činjeničnog stanja svoje rješenje zasnovao isto kao i prvostepeni organ na osnovu odredaba iz člana 3. i 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“, broj 29/03) što prihvata i Kantonalni sud. Navedeno iz razloga jer je uvidom u zahtjev za povrat stana kojeg je apelantica podnijela CRPC, utvrđeno da apelantica isti podnosi kao nosilac stanarskog prava, a ne kao vlasnik istog, te da je utvrđeno da je apelantica nakon 19. maja 1992. godine ostala u aktivnoj vojnoj službi Oružanih snaga Vojske Jugoslavije, te da je penzionisana 29. juna 1998. godine, te se ista na osnovu pomenutih odredbi zakona ne smatra izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana po tom osnovu, s obzirom da joj nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
8. Kantonalni sud je zauzeo stajalište, kao i prvostepeni i drugostepeni upravni organ, da su neosnovani navodi apelantice da je vlasnik stana u Bihaću u ulici Gajevo šetalište broj 24 i da je po tom osnovu podnijela zahtjev za povrat imovine jer je iz stanja spisa utvrđeno da je zahtjev podnijela kao nosilac stanarskog prava, te da je po tom osnovu i odbijena sa svojim zahtjevom iz navedenih razloga. Uvidom u spis utvrđeno je da je apelantica prije 6. aprila 1992. godine sa SSNO zaključila pravno obavezujući ugovor o otkupu stana (konkretno 10. februara 1992. godine), ali da se nije obratila nadležnom organu, a to je konkretno Ministarstvu odbrane Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje bi po njenom zahtjevu bilo dužno izdati nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, a na osnovu odredbi člana 39c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Članom 39d. pomenutog zakona je navedeno da ukoliko lice ne ostvari kod Ministarstva pravo iz navedenog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda. Nadalje je sud naveo da je članom 39e. Zakona o prodaji stanova propisano da nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana u skladu sa odredbama iz člana 3. i 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za navodnu odbranu (SSNO) ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu za nadoknadu sredstava plaćenih po tom osnovu izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH. Po mišljenju Kantonalnog suda kako se samim zaključenjem ugovora ne stiče pravo svojine po tom osnovu se apelantičin zahtjev nije mogao ni tretirati kao zahtjev za povrat nekretnine u vlasništvu, a utvrđivanje tog prava apelantica može ostvariti kod nadležnog suda.
9. Apelantica se žali da joj povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da ima pravo na povrat predmetnog stana kao svoje imovine bez obzira što stan nije uknjižen u zemljišnjim knjigama kao njena svojina iako je podnijela zahtjev za uknjižbu. Po njenom mišljenju, ona je vanknjižni i pretpostavljeni vlasnik stana, te ima pravo na vraćanje stana. Ističe da u vrijeme otkupa stana u Bihaću nije bila moguća uknjižba etažnog vlasništva jer nisu postojale zemljišne knjige za uknjižbu te vrste vlasništva.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom upravnom postupku proveden odgovarajući dokazni postupak i utvrđene relevantne činjenice, za koje činjenice je Kantonalni sud našao da su pravilno utvrđene. Na tako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio važeće materijalno-pravne propise i dao jasno obrazloženje svoje odluke, koje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim. Pri tome je Kantonalni sud utvrdio da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela kao nosilac stanarskog prava, a ne kao vlasnik istog, te da je na osnovu toga odbijena sa zahtjevom uz primjenu člana 3. i 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju naprocesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović