Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2403/06 („CIAMBELLA“ export-import Banjaluka)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2403/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2403/06, rješavajući apelaciju „CIAMBELLA“ export-import Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „CIAMBELLA“ export-import Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Pž-214/05 od 16. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „CIAMBELLA“ export-import Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 10. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-214/05 od 16. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj PS-567/00 od 25. februara 2005. godine, obavezan je tuženi „INCEL-HOLDING“ a.d. Banjaluka da apelantu na ime glavnog duga isplati iznos od 6.072,27 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. decembra 2003. godine, pa do konačne isplate, te naknadi parnične troškove u iznosu od 2.890,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dosuđenja pa do konačne isplate sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud iz nespornih navoda stranaka i izvedenih dokaza u toku rasprave utvrdio da je apelant u periodu od 6. oktobra 1999. godine do 19. avgusta 2000. godine izvršio špediterske usluge za koje je tuženom ispostavio račune na što upućuju računi apelanta. Da je do zaključenja ugovora došlo između apelanta i tuženog sud je utvrdio i na osnovu iskaza svjedoka Željka Radujkovića koji je u vrijeme nastanka spornog odnosa obavljao funkciju direktora sektora Incel export-import u okviru MDP „Incel-holding“. Zaključeno je da apelant izvršio određene špediterske usluge za tuženog, te da za izvršene usluge apealntu nije isplaćena naknada.
4. Prigovore tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, presuđene stvari, te prigovor zastare potraživanja sud je našao neosnovanim. Pri tome je sud naveo da iz izvedenih dokaza (računa, te iskaza svjedoka Željka Radujkovića), kome je sud povjerovao jer ima neposredno saznanje o nastanku poslovnog odnosa između apelanta i tuženog, proizilazi da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o špediciji odnosno da je po osnovu tog ugovora apelant za tuženog obavio određene špediterske usluge, te kako se potraživanje apelanta temelji na pravnom poslu zaključenom između apelanta i tuženog neosnovan je prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Po mišljenju suda irelevantno je to što je zaključen ugovor o diobnom bilansu između tuženog i preduzeća - organizacionih jedinica nastalih transformacijom tuženog, jer su tim ugovorom regulisana prava i obaveze između tuženog i organizacionih jedinica kao ugovornih strana i takav ugovor je bez pravnog značaja kada su u pitanju obaveze tuženog prema apelantu, jer je apelant bio u ugovornom odnosu sa tuženim, a ne sa organizacionim jedinicama tuženog.
5. Sud je našao da je neosnovan i prigovor presuđene stvari navodeći da je za postojanje presuđene stvari potrebno da se ispune tri uslova kumulativno i to da postoji identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja. Stoga kako je tužitelj sa tvornicom papira SHP „Celex“ a.d. Banjaluka zaključio sudsko poravnjanje, te kako se navedeno poravnjanje ne odnosi na potraživanja koja su predmet spora, a što proizilazi iz nalaza stalnog sudskog vještaka ne postoji niti subjektivni identitet spora niti identitet tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je naveo da je isti neosnovan jer je članom 374. Zakona o obligacionim odnosima propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, te da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. S obzirom da su potraživanja apelanta dospijela u periodu 10. mjesec 1999. godine, 8. mjesec 2000. godine, a tužba sudu podnesena 10. oktobra 2000. godine proizilazi da je podnesen u roku od tri godine od dana dospijelosti apelantovih potraživanja. Na osnovu navedenog sud je na osnovu člana 827, te čl. 839-
842. Zakona o obligacionim odnosima usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženog da apelantu na ime duga isplati iznos od 6.072,27 KM.
6. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je uvažio Okružni sud Presudom, broj PŽ-214/05 od 16. juna 2006. godine, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz stanja spisa i iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant u periodu od 6. oktobra 1999. godine do 19. avgusta 2000. godine izvršio špediterske usluge za MDP „Incel Holding“ Banjaluka. Navedenim ugovorom, koji je zaključen usmeno, MDP „Incel Holding“ je tražio od apelanta da se obave špediterske usluge i na osnovu toga je apelant ispostavio fakture. Iz ugovora o razgraničenju sredstava, prava i obaveza od 5. aprila 2000. godine utvrđeno je da je kod tuženog došlo do statusnih promjena - transformacije subjekata koji su postojali u matičnom državnom preduzeću, te da su između njih navedenim ugovorom razgraničena prava i obaveze.
8. Dalje je navedeno da iz iskaza svjedoka Željka Radujkovća proizilazi da je poslove u 1999. godine i 2000. godini, a prije transformacije, za subjekte u okviru MDP „Incel-Holdinga“ obavljalo navedeno matično preduzeće jer je bilo upisano u registar carinskih obveznika kod poslova uvoza i izvoza za ekonomske jedinice i fabrike u okviru državnog matičnog preduzeća. Nakon transformacije, svaki pravni subjekt se upisao u sudski registar i registar carinskih obveznika i dalje samostalno nastupao. Međutim, sve poslove koje je do tada MDP „Incel-Holding“ preuzimao i zaključivao, zaključivao je u ime i za račun pravnih subjekata u svom sastavu, a isti su interno vršili knjiženja i raspored obaveza koje su na navedeni način preuzete.
9. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 11. Ugovora o razgraničenju sredstava, prava i obaveza kojom je propisano da se dugovanja razgraničavaju prema preduzeću-dužniku radi čijeg je posla dug nastao, po čijem nalogu je stvorena obaveza plaćanja ili koje je prihvatilo dug. Nadalje je navedeno da iz ugovora o razgraničenju prava i obaveza - diobnog bilansa proizilazi da je kod tuženog formirano 16 subjekata od postojećih subjekata u sastavu MDP „Incel-Holding“ Banjaluka, te da sada označeni „Incel-Holding“ a.d. Banjaluka, kako proizilazi iz navedenog ugovora, nije pravni sljednik ranijeg MDP „Incel-Holding“ Banjaluka, te da ne može ni odgovarati za obaveze koje su stvorene prema apelantu u smislu navedenog diobnog bilansa, nego to može samo onaj pravni subjekt za koga su te obaveze preuzete. Koji je to pravni subjekt, po mišljenju drugostepenog suda, trebao je da dokaže apelant i da uredi tužbu tačnim označavanjem tog pravnog subjekta i dokazivanjem da je za istog ugovoreno obavljanje špediterskih usluga. Konstatovano je da se iz spisa vidi da je jedan od subjekata koji je poslovao u okviru MDP „Incel-Holdinga“, Tvornica papira STP „Celex“, sa apelantom zaključila sudsko poravnanje, iz čega proizilazi da je tuženi pravilno naveo da je iz pomenutog vidljivo da je u vrijeme kada su preuzete obaveze iste vršene za pravne subjekte u okviru tada označenog MDP „Incel-Holdinga“. Na osnovu navedenog sud je našao da je osnovan prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog.
10. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Smatra da je u predmetnom postupku Okružni sud učinio više povreda odredaba parničnog postupka (čl. 191. stav 4, 209, 211, 221, 224. stav 1. tačka 4, 229. stav 1. tačka 4. i 231. Zakona o parničnom postupku) tako što pojedine odredbe nije pravilno primjenio, a što je uticalo na donošenje pravilne i zakonite presude. Nadalje smatra da je Okružni sud pogrešno primjenio i materijalno pravo zbog toga što nije primjenio materijalno pravo koje je trebao primjeniti prilikom odlučivanja o ugovoru o obavljanju špediterskih usluga. Po njegovom mišljenju, Okružni sud je trebao primjeniti odredbe čl. 296, 827, 835, 838, 839, 840, 841. i 842. Zakona o obligacionim odnosima i donijeti pravilnu i zakonitu presudu. Ističe da je Okružni sud bez davanja valjanih razloga i navođenja zakonskog osnova preinačio presudu Osnovnog suda tako što je odbio apelantov tužben zahtjev.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Razmatrajući navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud nalazi da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava od strane Okružnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Međutim, Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).
14. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučujući o žalbi tuženog preinačio prvostepenu presudu odbijajući apelanta sa tužbenim zahjevom, jer je našao da apelant u predmetnom postupku nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženog. Pri tome je Okružni sud dao jasne razloge za takvu svoju odluku, koje Usvani sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su procesni i materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a kako to apelant navodi u apelaciji. Stoga, s obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
15. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović