Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/06 (S. K.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
- Troškovi postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2520/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2520/06, rješavajući apelaciju Sejada Krupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejada Krupića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Gž-
06-000 890 od 27. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejad Krupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, koga zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 28. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-06-000 890 od 27. juna 2006. godine.
2. Općinski sud u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Rješenjem, broj I-128/05 od 28. aprila 2005. godine, odredio izvršenje na nekretninama DOO RMU „Kamengrad“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi namirenja novčanog potraživanja apelanta, kao tražioca izvršenja.
3. Protiv navedenog Rješenja izvršenik je blagovremeno izjavio prigovor koji je Rješenjem, broj I-
128/05 od 29. avgusta 2005. godine, odbijen u cjelosti kao neosnovan. Određeno je da se postupak izvršenja nastavlja popisom, prodajom nekretnina izvršenika.
4. Rješenjem Općinskog suda, broj I-128/05 od 4. aprila 2006. godine, na prijedlog apelanta za dopunu rješenja, ispravljeno je Rješenje o izvršenju, broj I-128/05 od 29. avgusta 2005. godine, u dijelu oznake izvršenika tako da umjesto DOO RMU Kamengrad treba da stoji RMU Kamnegrad d.d. Sanski Most. U ostalom dijelu Rješenje o izvršenju je ostalo nepromjenjeno. Ujedno, s obzirom da prethodnim rješenjem sud nije donio odluku o troškovima apelanta, ovim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova po odgovoru na prigovor u iznosu od 286,00 KM iz razloga što smatra da isti nisu potrebni odnosno nužni radi žaštite prava i interesa tražioca izvršenja shodno odredbi člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
5. Protiv navedenog Rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem, broj 001-0-
Gž-06-000 890 od 27. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Odbijen je zahtjev apelanta za isplatu troškova žalbe u iznosu od 300,00 KM.
6. U obrazloženju Rješenja se navodi da je Kantonalni sud ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti. Po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor primjenom člana 387. stav
1. Zakona o parničnom postupku. Stoga je sud odlučio da je apelantova žalba neosnovana. Nadalje je sud naveo da, kako je žalba odbijena kao neosnovana, nisu ispunjeni uslovi da se apelantu dosude troškovi sastava žalbe, te je takav zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredbe člana 397. stav
1. Zakona o parničnom postupku.
7. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član 17. Evropske konvencije. U suštini, apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno odlučili kada su odbili njegov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor. Apelant, između ostalog, navodi da je sastavljanje odgovora na prigovor bilo nužno, te da su redovni sudovi morali prihvatiti da ga nadoknade. Također je naveo da je njegov rizik u sastavljanju odgovora bio isti kao i rizik izvršenika u slučaju neuspjeha i da mu stoga pripada pravo na naknadu troškova po osnovu sastava odgovora na prigovor.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da mu je osporenom odlukom neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova radi izrade odgovora na prigovor u izvršnom postupku. U pogledu pitanja primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se suština odgovora na pitanje je li član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sadrži u odgovoru na sljedeće pitanje: «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza». Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.
11. Ustavni sud ističe da se garanti člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije prijmenjiv u predmetnom slučaju.
12. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da apelant osporava odluku Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor na rješenje o izvršenju. Redovni sudovi su odbili apelantov zahtjev primjenjujući svoje diskreciono ovlaštenje iz člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u kojem je propisano da „pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice [...].“
13. Ustavni sud zapaža da, pri odlučivanju koje će parnične troškove naknaditi stranci, sud uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su to troškovi kao i njihovoj visini odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (član 387. Zakona o parničnom postupku). Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodng vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, doduše sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi parnicu kako želi, ali se u odnosu na vođenje parnice nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg objektivno prihvatljivog cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije. U konkretnom slučaju, Općinski sud je prigovor izvršenika odbio kao neosnovan utvrdivši da u prigovoru nisu istaknuti zakonski razlozi propisani članom 47. Zakona o izvšnom postupku, a odbijanje zahtjeva apelanta za naknadu troškova sastavljanja odgovora na prigovor sud je odbio uz obrazloženje da se ne radi o troškovima koji su bili potrebni niti nužni radi ostvarenja i zaštite prava tražioca izvršenja. Pored toga, izvršenik je do 16. decembra 2005. godine izvšio svoju obavezu putem nadležne banke.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant ne ukazuje na proizvoljnost ili očiglednu arbitrarnost u odlučenju redovnih sudova, niti ukazuje na neke procesne greške, nego je on u suštini nezadovoljan odlučenjem i smatra da su redovni sudovi trebali udovoljiti njegovom zahtjevu. Ni Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Pravo na imovinu
15. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
Navodi o kršenju prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije
16. U vezi žalbe apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek i o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom iz člana 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenih članova, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantove navode. S toga je Ustavni sud odlučio s obzirom da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović