Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/06 (S. T.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Državni službenik
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1044/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1044/06, rješavajući apelaciju Suade Talović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Talović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-

1050/05 od 7. februara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-1797/04 od 9. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suada Talović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je, 4. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1050/05 od 7. februara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1797/04 od 9. juna 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-1797/04 od 9. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj, Gž-1050/05 od 7. februara 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi Rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) o njenom razrješenju s položaja načelnika Odjeljenja kadrovskih i obrazovnih poslova, broj 02-03/1-36-830/04 od 30. aprila 2004. godine, kao i da se ponište pravne posljedice ovog rješenja, odnosno rješenje o rasporedu na radno mjesto službenik za pravne poslove, broj 02-03/1-36-488-6/04 od 30. aprila 2004. godine, i rješenje o koeficijentu, broj 02-03/1-36-192-163/04 od istog datuma, te rješenje o ocjeni rada, broj 02-

03/1-36-1582/04 od 29. septembra 2004. godine.

3. Iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je apelantica Rješenjem tuženog, broj 02-03/1-36-1372/03 od 9. juna 2003. godine, bila postavljena na položaj «načelnika odjeljenja kadrovskih i obrazovnih poslova» u sektoru za administraciju Uprave za administrciju i podršku tuženog. Apelantica je, zatim, Rješenjem tuženog, 02-03/1-

36-830/04 od 30. aprila 2004. godine, razriješena s tog položaja, a Rješenjem, broj 02-03/1-36-

488-6/04 od istog datuma, raspoređena je na radno mjesto službenik za pravne poslove u Odjeljenju za administraciju i podršku s utvrđenim koeficijentom 6. Apelantica je protiv ovih rješenja uložila prigovor, koji je Rješenjem tuženog, broj 02-03/1-36-884/04 od 1. septembra 2004. odbijen. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelantica uložila prigovor i protiv rješenja o ocjeni uspješnosti njenog rada, koji je Rješenjem tuženog od 20. oktobra 2004. godine, također odbijen. Ocjenjući ove i ostale provedene dokaze, Općinski sud je istakao da nije ovlašten utvrđivati da li je data ocjena uspješnosti rada apealantice odgovarajuća njenom stručnom znanju i postignutim rezultatima rada, odgovornosti u radu i radnoj disciplini itd., zaključivši da sve ove podatke i okolnosti može znati jedino poslodavac, odnosno rukovodilac organa uprave, odnosno da sud ne može cijeniti opravdanost donošenja pojedinih odluka koji se tiču organizacije procesa rada, već samo može cijenti zakonitost postupka donošenja rješenja.

4. Dalje, Općinski sud je naveo da je ministar ovlašten donijeti rješenje o ocjeni službenika, a da je apelantici omogućeno da uloži prigovor, o kojem je također donesena odluka u postupku koji je propisan odredbama čl. 135. i 136. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98, u daljnjem tekstu federalni zakon). Općinski sud je također naveo da je pitanje odlučivanja o pravima i dužnostima službenika regulisano navedenim zakonom, te da je prema članu 135. tog zakona rukovodilac organa uprave ovlašten rješavati o pravima i dužnostima službenika u organima uprave, o čemu donosi rješenje koje se dostavlja službeniku, dok je članom 136. propisano pravo na prigovor protiv takvog rješenja. Na osnovu ovakve analize dokaza i propisa, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju provedena zakonska procedura, kao i da je apelantici omogućeno podnošenje tužbe protiv rješenja kojima je odlučeno o njenom prigovoru, kako to propisuje član 137. navedenog zakona. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio i prigovor nenadležnosti suda koji je tuženi istakao, navodeći da je apelantica iskoristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju prije podnošenja tužbe, zbog čega uživa sudsku zaštitu.

5. Općinski sud je dalje obrazložio da je institut premješataja službenika na radna mjesta regulisan članom 14. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK (u daljnjem tekstu: kantonalni zakon), prema kojem rukovodilac kantonalnog organa uprave rješenjem raspoređuje službenike na radna mjesta u skladu s Pravilnikom o unutrašnjem uređenju kantonalnog organa uprave, a službenik se može, po potrebi, premestiti s jednog na drugo radno mjesto, ali samo u njegovom zanimanju u istom službenom zvanju i u istom platnom razredu. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelantica raspoređena upravo na takav način, dakle na radno mjesto sa istim službenim zvanjem za službenike visoke stručne spreme, kako je regulisano članom 20. stav 2. tačka 1.b) kantonalnog zakona, prema kojem se visoka stručna sprema traži i za načelnika odjeljenja i za radno mjesto na koje je apelantica raspoređena, kao i da se oba mjesta nalaze u istom platnom razredu. Na osnovu toga, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi ocijenio da interesi službe nalažu da apelantica više ne radi kao načelnik odjeljenja već kao stručni saradnik što odgovara njenoj stručnoj spremi, da apelantica nije dokazala da je do ovog raspoređivanja došlo iz «šikanoznih razloga», a da sud ne može ispitivati opravdanost ovakve odluke tuženog «sa stanovišta ličnih interesa [apelantice]».

6. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kad je odbio tužbeni zahtjev apelantice. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud nepotrebno odlučivao i obrazlagao zakonitost osporenih rješenja primjenom kantonalnog zakona. Naime, Kantonlni sud je naveo da predmet radnog spora po članu 137. federalnog zakona može biti samo konačna odluka o pravu, obavezi ili odgovornosti radnika, a da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila poništenje prvostepenih rješenja i naknadu plaće. S obzirom da apelantica u tužbi nije osporila drugostepena rješenja ni tražila njihovo poništenje, ta rješenja su, kako navodi Kantonalni sud, postala pravomoćna, čime je prestala svaka procesna mogućnost ispitivanja njihove zakonitosti.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu) Evropska konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom pravu te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom pravcu, apelantica navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da sud nema punu jurisdikciju da cijeni opravdanost pojedinih odluka organa uprave koje se odnose na potrebe premještaja ili organizacije rada. S obzirom na ovakav stav suda, apelantica smatra da nije imala suštinski pristup sudovima pune jurisdikcije i da joj nije omogućena suštinska ravnopravnost u raspravljanju pred sudom. Dalje, apelantica smatra da ocjena rada nije diskreciono pravo rukovodioca već pravo i obaveza z radnog odnosa sa svim pravnim posljedicama po radno-pravni status službenika (premještaj, prestanak radnog odnosa, povišice, i sl.), zbog čega je, kako navodi, sud bio dužan preispitati da li ocjena rada odgovara rezultatima rada. Apelantica smatra da nije premještena zbog potrebe službe, te da sud pogrešno cijeni da je načelnik odjeljenja i stručni saradnik isto službeno zvanje i isti platni razred. Apelantica navodi da iako se radi o diskrecionom pravu tužene, sud je bio dužan ispitati zakonitost vršenja tih prava, a ne samo formalnu zakonitost.

8. Dalje, apelantica navodi da Kantonalni sud nije uopće razmotrio njene žalbene navode, već zaključuje da su drugostepena rješenja postala pravomoćna, iako je apelatnica podnijela tužbu u roku od 30 dana od dana prijema tih rješenja, kako to propisuje član 137. federalnog zakona. Apelantica smatra da ovakvim pristupom Kantonalni sud restriktivno tumači sadržaj tužbe i cilj tužbenog zahtjeva, a tužba je, kako navodi, podnesena u skladu s odgovarajućim propisima Zakona o parničnom postupku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u prvom redu ističe da se u konkretnom slučaju radi o žalbi apelantice na navodne povrede prava na pravično suđenje koje su, prema tvrdnjama apelantice, učinjene u postupku odlučivanja o zahtjevu za poništenje rješenja razrješenju apelantice s položaja načelnika organa uprave i njenog rasporeda na drugo radno mjesto. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13). U konkretnom slučaju, sudska zaštita je izričito predviđena članom 137. federalnog zakona, što znači da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

11. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

1. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, svoje navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da se Kantonalni sud nije detaljno upustio u suštinu žalbenih navoda apelantice, ali je sveukupno zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Međutim, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud nepotrebno razmatrao zakonitost osporenih rješenja, navodeći kao obrazloženje razloge formalne prirode. Kolikogod ovakvo obrazloženje bilo formalističko i ne sasvim zadovoljavajuće s aspekta prava na pravično suđenje i zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U-

63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03). U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je Općinski sud, u cijelosti razmotrio navode apelantice i detaljno analizirao i obrazložio izvedene dokaze i sve relevantne propise, što je Kantonalni sud u cijelosti ocijenio pravilnim tumačenjem, mada po njegovom mišljenju nepotrebnim.

13. Dalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da apelantica nije imala suđenje pred sudom pune jurisdikcije i da nije bila ravnopravna u raspravljanju pred sudom. Naprotiv, sudovi su odlučivali kao sudovi pune jurisdikcije, jer su utvrđivali činjenice u konkretnoj pravnoj stvari i primjenjivali odgovarajuće propise. Činjenica da sudovi ne mogu ocjenjivati diskrecione ovlasti rukovodilaca organa uprave koje se tiču ocjenjivanja rada službenika i slijedom toga njihovog premještaja u skladu sa zakonom, ne znači da sudovi ne odlučuju kao sudovi pune jurisdikcije. Naime, kako je to obrazložio i prvostepeni sud, kantonalnim zakonom je propisano da rukovodilac kantonalnog organa uprave ocjenjuje i raspoređuje službenike na radna mjesta, te da po potrebi te službenike može premjestiti s jednog na drugo radno mjesto u kantonalnim organima uprave, u njihovom zanimanju u istom službenom zvanju i u istom platnom razredu. Ovo posljednje su upravo činjenice koje je sud cijenio kod odlučivanja o tome da li je prekršeno neko pravo apelantice u vezi s njenim premještajem na drugo radno mjesto, pa je zaključio da zakon u tom dijelu nije prekršen, o čemu je dao zadovoljavajuće obrazloženje. Ustavni sud u cijelosti prihvata obrazloženje Općinskog suda o tome da taj sud nije mogao cijeniti diskrecionu ocjenu rukovodioca organa uprave u vezi s ocjenjivanjem učinkovitosti službenika na određenom radnom mjestu i njegovih rezultata rada, a u takvu se ocjenu neće upuštati ni Ustavni sud. Osim toga, apelantica nije pružila nikakvu argumentaciju ili dokaze da je u postupku pred sudovima bila u neravnopravnom položaju, odnosno da joj je bilo onemogućeno da izvodi svoje dokaze ili da se izjasni o dokazima koje je predložio i izveo tuženi.

14. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama detaljno i jasno obrazloženo zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev nema utemeljenje u relevantnim propisima, o čemu su dati jasni, detaljne i dovoljni razlozi, a nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama prekršeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno na činjenici da joj je plaća rasporedom na drugo radno mjesto umanjena za određeni iznos. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer je apelatnica raspoređena u isti platni razred ali na drugo radno mjesto, te da se u suštini radi o razlici odnosno rasponu plaća između pojedinih mjesta unutar istog platnog razreda. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/06 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio