Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/06 (V. P.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1866/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1866/06, rješavajući apelaciju Vehaba Paloša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehaba Paloša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-717/04 od 23. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P- 307/03 od 25. marta 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vehab Paloš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, podnio je, 27. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-717/04 od 23. maja 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-307/03 od 25. marta 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-307/03 od 25. marta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-717/04 od 23. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Hasan Paloš (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu iznos od 2.500 KM na ime materijalne štete zbog gubitka vode u bunaru, s kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je u postupku utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant iskopao bunar u svom dvorištu, 22. juna 2002. godine, a tuženi u svom dvorištu 18. marta 2003. godine, obojica bez prethodnih istražnih radnji stručnih osoba i institucija. Sporno pitanje u konkretnom slučaju bilo je da li je kopanjem bunara tuženog došlo do smanjenja vode u bunaru apelanta.

3. U cilju utvrđivanja ovog pitanja provedeno je vještačenje putem vještaka geologa. Međutim, Općinski sud je zaključio da vještak svojim nalazom nije u potpunosti odgovorio na sporno pitanje, osim što je zaključio da je iskopani bunar tuženog «logičan uzrok smanjenja podzemne vode u bunaru [apelanta]». Općinski sud iz ovakvog nalaza nije mogao utvrditi koliki je nivo vode bio ranije u bunaru apelanta, a koliki je taj nivo nakon što je tuženi iskopao bunar, niti postoji li stvarna uzročno-poljedična veza između kopanja bunara tuženog i smanjenja nivoa vode u bunaru apelanta. Apelant se protivio ponovnom pozivanju vještaka kako bi se ovo pitanje raspravilo davanjem dopunskog nalaza i mišljenja. Osim toga, Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo i da se apelant «krajnje pasivno ponašao», kao i da je «[s]ud stekao utisak da[apelant] i nije želio da se utvrdi stvarni razlog smanjenja nivoa vodenog stuba u njegovom bunaru», te da je apelant insistirao da je dovoljan zaključak vještaka da je bunar tuženog «logičan uzrok» smanjenja vode u njegovom bunaru. Također, Općinski sud navodi da apelant nije ni na koji način osporio navode tuženog da je on još 2000. godine iskopao bunar u svom dvorištu, ali da se taj bunar urušio, pa da je tuženi, znajući da tu ima vode i prije nego što je apelant iskopao svoj bunar 2002. godine, iskopao novi bunar samo na metar udaljenosti od starog bunara. Općinski sud je ukazao i da je tuženi tokom postupka «jasno ispoljavao spremnost da stavi na raspolaganje svoj bunar radi svih mogućih ispitivanja uzroka smanjenja nivoa vodenog stuba u bunaru [apelanta] s ciljem da se tačno utvrdi uzročno-posljedična veza, ako je ima, smanjenja vodenog stuba u bunaru [apelanta], ako je došlo do njegovog smanjenja». Međutim, apelant to nije želio, a «[s]ud nije mogao insistirati da [apelant] iz pasivnog pređe u aktivni odnos tokom postupka i da za dokazivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva ponudi više činjenca i dokaza za te činjenice».

4. Kantonalni sud je ukazao da apelant žalbom pobija pravilost utvrđenog činjeničnog stanja, zato što je Općinski sud zaključio da apelant nije dokazao šta je stvarni uzrok smanjenja nivoa vode u njegovom bunaru, te zato što nije dokazao visinu vodenog stuba u bunaru prije i nakon iskopavanja bunara tuženog, niti u čemu se sastoji šteta koju navodno trpi. Kantonalni sud je naveo da je apelant tek u žalbi predložio dokaze o ovim okolnostima, te da je tek uz žalbu priložio više pismenih izjava u odnosu na navedene okolnosti. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Kako apelant nije u žalbi naveo iz kojih razloga nije predložio izvođenje dokaza koje predlaže u žalbi protiv prvostepene odluke, niti je pružio dokaze da ih nije mogao predložiti bez svoje krivnje, Kantonalni sud je naveo da te dokaze nije mogao uzeti u razmatranje. Osim toga, Kantonalni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, u kojem se prvostepena odluka ne može pobijati zbog pogrešno i nepotupno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to propisano članom 433. stav 1. ZPP.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija). Iz prilično konfuzne apelacije, može se zaključiti da apelant kršenje ovog prava vidi u tome što mu, kako navodi, Općinski sud nije dopustio da izvede dokaze, a da je Kantonalni sud dokaze koje je dostavio odbacio. Apelant također navodi da je Općinski sud bio pristrasan jer su «imenovani sudija i optuženi bili aktivni», te da njemu kao tužitelju nije ostalo «ništa drugo nego da budem pasivan». Apelant također navodi da sud nije prihvatio njegove tvrdnje koje je nazvao «laičkim», te da mu je naložio da izvrši uplatu za vještačenje, što je i uradio.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom utvrđeno da apelant nije dokazao vrstu i obim štete koju je tužbom potraživao, niti uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženog i navodne štete koju trpi. Apelant ni u apelaciji ne navodi zašto tokom prvostepenog postupka nije predložio izvođenje drugih dokaza ili zašto se protivio dopunjavanju nalaza i mišljenja vještaka o pitanjima koja su prvobitnim nalazom ostala za sud nerazjašnjenja. Umjesto toga apelant ističe da njemu nije preostalo «ništa drugo nego da bude pasivan», mada je ova tvrdnja nerazumljiva i neargumentovana. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud analizirao nalaz i mišljenje vještaka, te da je detaljno i jasno obrazložio zbog čega samo na osnovu takvog dokaza i tvrdnji apelanta nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu. Također, Općinski sud je jasno obrazložio da apelant nije predlagao izvođenje drugih dokaza smatrajući da su njegovi navodi dovoljni, a apelant u apelaciji nije ponudio dokaze u odnosu na svoje tvrdnje da mu sud, navodno, nije dozvolio izvođenje dokaza. Naprotiv, Kantonalni sud je u vezi s tim izričito naveo u svojoj odluci da je apelant tek u žalbi predložio izvođenje drugih dokaza u cilju dokazivanja svojih tvrdnji, ali da nije obrazložio zbog čega ranije, do zaključenja glavne rasprave, te dokaze nije predložio. Međutim, s obzirom na jasne zakonske odredbe u vezi s predlaganjem novih dokaza u žalbi, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao ili bar obrazložio da dokaze koje je dostavio uz žalbu nije mogao predložiti bez svoje krivnje do zaključenja glavne rasprave.

10. Ustavni sud zapaža da su navodi u apelaciji suštinski isti oni koje je apelant isticao i u žalbi protiv prvostpene odluke, te da se o tim razlozima Kantonalni sud izjasnio u osporenoj odluci na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/06 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio