Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2614/06 (Š. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2614/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2614/06, rješavajući apelaciju Šemsudina Bećirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemsudina Bećirovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Tuzli, broj Pž-IV-573/06 od 26. juna 2006. godine, i rješenja Općinskog suda za prekršaje u Gračanici, broj P-1383/05 od 27. marta 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brijesnice – Doboj Istok, podnio je, 7. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-IV-573/06 od 26. juna 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1383/05 od 27. marta 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-1383/05 od 27. marta 2006. godine, koje je potrvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Pž-IV-573/06 od 26. juna 2006. godine, apelant je oglašen krivim zato što je 13. septembra 2005. godine, upravljajući putničkim motornim vozilom, prošao kroz raskrsnicu u vrijeme dok je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo kao znak zabrane prolaza, čime je počinio prekršaj iz člana 226. stav 1. tačka 6. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 250 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca. Sud je u toku postupka saslušao apelanta i svjedoke – službenike policije koji su kritičnog dana vršili kontrolu saobraćaja na raskrsnici u pitanju, te službenike policije kojima su dojavili da je apelantovo vozilo prošlo kroz crveno svjetlo bez zaustavljanja, a koji su nakon te dojave zaustavili apelanta. Apelant je osporio navode svjedoka tražeći suočenje s njima, ali prvostepeni sud je smatrao da suočenje nije bitno da bi se utvrdilo da li je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret.

3. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je Općinski sud, nakon što je apelant izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, «pokušao upotpuniti prekršajni postupak suočenjem» apelanta i saslušanih svjedoka – službenika policije tako što je zakazao ročište za dan 16. maj 2006. godine. Na ovo ročište su se, kako navodi Kantonalni sud, odazvali svjedoci, ali apelant nije pristupio, «već je telefonski obavijestio sud da ne može doći na suočenje jer ima raspravu u Sarajevu koja vrijedi 200.000 KM». Kantonalni sud je, dalje, zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega su neosnovani ostali žalbeni navodi apleanta. Također, uzimajući u obzir da apelant «svojim izborom nije pristupio na zakazano suočenje nakon izjavljene žalbe u dopuni postupka», Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, na koje se apelant također pozvao.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda apelant ističe da, prije svega, nije prisustvovao ročištu na kojem su saslušani svjedoci – službenici policije zbog čega nije imao priliku pobijati njihove iskaze. Dalje, apelant navodi da su netačni navodi iz odluke Kantonalnog suda da mu je uručen poziv za suočenje u dopuni postupka, niti da je telefonski obavijestio sud o nemogućnosti dolaska na ročište. Također, apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i pred drugostepenim sudom zato što mu nije omogućeno da prisustvuje sjednici Kantonalnog suda, mada navodi da su službenici policije bili pozvani kao svjedoci, zbog čega ponovo nije mogao pobijati njihove iskaze.

5. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani navodi apelanta, te da u prvostepenom i drugostepenom postupku nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, primećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

8. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS, koji ima za cilj, izmeđo ostalog, osigurati bezbjednost saobraćaja na putevima i kroz sankcionisanje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj prolaskom kroz crveno svjetlo na semaforu čime je ugrozio bezbjednost saobraćaja, za šta mu je izrečena novčana kazna i zaštitna mjera. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. Evropske konvencije.

9. S druge strane, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su mu prekršene proceduralne garancije iz člana 6. st. 1 i 3. c) i d) Evropske konvencije, navodeći da u prvostepenom postupku nije prisustvovao ispitivanju svjedoka, te da nije bio pozvan na suočenje. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline, pa eventualne greške koje su počinjene u jednoj fazi, mogu biti ispravljene u drugoj fazi postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon što je apelant izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, proveo dopunski postupak zakazivanjem ročišta na koje je pozvao i svjedoke i apelanta. Međutim, apelant se na ovaj poziv nije odazvao. U vezi s apelantovim navodima da nije pozvan i da nije telefonski obavijestio sud o nemogućnosti pristupanja, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni, jer u vezi s njima apelant nije dostavio bilo kakve dokaze, a iz presude Kantonalnog suda jasno proizlazi da je uvidom u spis Kantonalni sud utvrdio da je ročište bilo zakazano, a da je apelant telefonski obavijestio sud da ne može pristupiti radi prisustva nekoj drugoj raspravi.

11. Osim toga, neosnovani su i njegovi navodi o tome da nije prisustvovao sjednici Kantonalnog suda, na kojoj su, kako navodi, saslušani svjedoci, budući da iz osporenog rješenja nedvojbeno proizlazi da su svjedoci pozvani u dopunskom postupku pred Općinski sud, a ne na sjednicu drugostepenog suda.

12. Ustavni sud smatra da su sudovi osporene odluke obrazložili na zadovoljavajući način, kao i da ne postoje procesne greške na koje apelant samo paušalno ukazuje, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, povodom koje je proveden dopunski postupak i zakazano ročište u cilju otklanjanja procesnih grešaka iz prvostepenog postupka, kojem je apelant propustio prisustvovati, što je sve uzeo u obzir Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant ne nudi bilo kakve dokaze niti ima elemenata koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2614/06 (Š. B.) | Sudska praksa | Aktio