Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2850/06 (H. P.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2850/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2850/06, rješavajući apelaciju Hasana Pipe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasan Pipe podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-06-000 159 od 4. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kaknju, broj K-82/05 od 12. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Pipo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tičića – Kakanj, kojeg zastupa Seid Marušić, advokat iz Zenice, podnio je, 16. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-06-000 159 od 4. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-82/05 od 12. juna 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je zatraženo, 18. oktobra 2006. godine, da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju 25. oktobra 2006. godine.

2. Prvostepenom presudom Općinskog suda, broj K-82/05 od 12. juna 2006. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000 159 od 4. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. u sticaju s krivičnim djelom teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci. Nakon provedenog postupka i izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je apelant, 6. augusta 2004. godine, zbog ranijih svađa s Ademom Karamovićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), oštetio njegovo putničko vozilo tako što je uzeo kamenice s puta na kojem je sreo oštećenog, te bacajući ih na auto oštećenog oštetio vjetrobransko staklo i vrata, a zatim prišao do vozila i zadao više udaraca pesnicom u lice oštećenog, nakon čega ga je izvukao iz vozila i nastavio ga tući po svim dijelovima tijela dok ga u tome nisu spriječili svjedoci koji su stigli na lice mjesta. Oštećeni je zadobio teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga i preloma gornjeg članka drugog prsta lijeve šake, te više lakih tjelesnih ozljeda. Apelant je u svojoj odbrani iznio da nije kriv zato što je, kako je tvrdio, oštećeni njega prvi napao, kao i da je prethodnog dana oštećeni pucao na apelanta što je utjecalo na apelanta «imajući u vidu njegovo zdravstveno stanje». Naime, apelant je u odbrani istakao da «on posebno osjetljivo doživljava stresne situacije i njegov prag tolerancije daleko je ispod onoga kod ljudi bez oštećenja zdravlja te vrste».

3. Općinski sud je saslušao sve predložene svjedoke i proveo je vještačenje putem vještaka medicinske struke i neuropsihijatra, kao i vještačenje putem tima vještaka neuropsihijatara, pa je ocjenjujući sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi odlučio da je apelant kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U obrazloženju ove presude, Općinski sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka tima neuropsihijatara zaključio da počinjeno djelo ne predstavlja psihotičku radnju, tj. da nije «sumanuto uslovljeno», te da je apelantova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila bitno smanjena, ali ne i isključena, kao i da je apelant u stanju shvatiti optužnicu, dati svoju odbranu i pratiti tok suđenja.

4. Općinski sud je, dalje, obrazložio zašto nije prihvatio odbranu apelanta, navodeći prije svega da ta odbrana nije potkrijepljena ni jednim izvedenim dokazom. Naročito, sud nije prihvatio navode apelanta da ga je oštećeni prvi udario u glavu te da je zbog toga apelant izgubio svijest i da je pao, a da je zajedno s njim pao i oštećeni, budući da iskazi svjedoka ovakvu odbranu ne potvrđuju. Naime, iz iskaza svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je apelant zaustavio svoje vozilo neposredno naspram vozila oštećenog i onemogućio mu prolaz, zatim je izašao iz vozila i bacanjem kamenica napao oštećenog, a nakon toga ga je i fizički napao tako što ga je izvukao iz auta i tukao. Također, sud nije prihvatio ni navode apelanta o tome da je u prvcu vozila oštećenog bacio kamen «jednom ili dvaput», budući da su oštećenja na vozilu takva da nisu mogla nastati od jednog ili dva udara kamenjem. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant kriv za krivična djela koja su mu stavljena na teret, a kod odlučivanja o vrsti i visini kazne, kao olakšavajuću okolnost je, između ostalog, cijenio i da je njegova mogućnost da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila bitno smanjena, mada ne i isključena, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio da je apelant ranije bio kažnjavan.

5. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta i potvrdio je prvostepenu presudu u cijelosti. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi da su u prvostepenom postupku počinjene bitne povrede postupka, jer je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku i da nema ništa što ukazuje da je izreka kontradiktorna obrazloženju presude. Dalje, Kantonalni sud je odbio i žalbene navode o tome da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, budući da žalba u tom pravcu nije ponudila bilo kakve dokaze, već se samo «komentarišu ocjena i mišljenje izvedenih dokaza prvostepenog suda pa se čak i predlaže da drugostepeni sud u ponovnom postupku izvrši ponovno saslušanje saslušanih svjedoka i njihovo suočenje s optuženim odnosno oštećenim, što je već izvršio prvostepeni sud». Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze na način propisan zakonom i da je za svoju odluku dao valjanje razloge. Također, Kantonalni sud je odbio i žalbene navode o tome da je apelant postupao u nužnoj odbrani, jer je u postupku dokazano da je on prvi napao oštećenog na način na koji je to opisano u prvostepenoj presudi, te da je oštećenom nanio teške i lake tjelesne povrede i pričinio materijalnu štetu na njegovom vozilu. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti slučaja, te da smatra da se s obzirom na vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela, te s obzirom na namjeru apelanta prilikom izvršenja djela i na posljedice njegovog postupanja, blažom kaznom od izrečene ne bi mogla postići svrha kažnjavanja.

6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svoje apelacije, apelant navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je bilo potrebno da drugostepeni sud ponovo sasluša iste svjedoke koje je saslušao i prvostepeni sud. Apelant navodi da je on «invalid desete grupe s 20% vojnog invaliditeta, te kao takav nije mogao nanijeti predmetne povrede». Apelant smatra da je oštećeni i sam doprinio radnji izvršenja «jer je u datim okolnostima [apelant] bez svoje krivice doveden u stanje jake razdraženosti, izazvane od strane oštećenog», naročito zato što ga je oštećeni «dva dana od spornog događaja pokušao lišiti života», o čemu sudovi, kako navodi, nisu vodili računa.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vid,i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelant samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je u cijelosti razmotrio Kantonalni sud i koji je za svoje zaključke dao jasno obrazloženje. Naime, u postupku koji apelant osporava izvedeni su svi predloženi dokazi, koje je prvostepeni sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi. Kantonalni sud je ocijenio da je postupak proveden bez bitnih povreda zakona, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Ovakav zaključak apelant ni apelacijom ne dovodi u pitanje, budući da svoje navode u apelaciji zasniva na tvrdnji da je drugostepeni sud trebao ponovno saslušati iste svjedoke koje je saslušao prvostpeni sud. Međutim, Kantonalni sud nije pronašao nikakve razloge zbog kojih bi ponovo otvorio pretres u konkretnom predmetu, a apelant ni u apelaciji ne navodi da nije bio u mogućnosti da saslušane svjedoke ispita unakrsno i da im suprotstavi svoje dokaze, odnosno da je na bilo koji način bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na tužioca, niti navodi bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a u osporenim odlukama može ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2850/06 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio