Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1242/06 (D.O.O. Trgovine «Borac» Travnik)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1242/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1242/06, rješavajući apelaciju D.O.O. Trgovine «Borac» Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. Trgovine «Borac» Travnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-565/04 od 13. decembra 2005. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-217/02 od 24. februara 2004. godine, i Presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Ps-219/99 od 6. juna 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.O.O. Trgovine «Borac» Travnik, (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je, 21. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-565/04 od 13. decembra 2005. godine, Presude Vrhovnog suda, broj Pž-217/02 od 24. februara 2004. godine, i Presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps-219/99 od 6. juna 2002. godine.
2. Apelant je tvrdeći da je vlasnik poslovnog prostora zvanog «Gavrilović» u Tuzli, Jevrejska broj 1, podnio tužbu Kantonalnom sudu radi naknade štete zbog rušenja ovog objekta kao trošnog i opasnog po bezbjednost građana, protiv Javnog preduzeća Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) Presudom Kantonalnog suda, broj P-219/99 od 6. juna 2002. godine, djelimično je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta i to na taj način da je prvotuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete za srušeni objekat isplati iznos od 195.429,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 6. juna 2002. godine, kao i troškove parničnog postupka u visini od 19.488.00 KM, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen kao neosnovan. U obrazloženju Presude Kantonalni sud navodi da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je izvršen uvid u brojna relevantna dokumenta, saslušani brojni svjedoci, izvršen uviđaj na licu mjesta i provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke, kao nesporno utvrđeno da je apelant aktivno legitimisan, da je njegov objekat srušen radi sljeganja terena, kao trošan i opasan za bezbjednost građana, te da je vrijednost srušenog objekta 195.429,00 KM. U pogledu utvrđivanja odgovornosti za nastalu štetu rušenjem apelantovog objekta Kantonalni sud smatra da je prvotuženi, kao Javno preduzeće osnovan od Općine Tuzla, pored ostalih djelatnosti, upravo i radi djelatnosti na obavljanju poslova sanacije posljedica i ublažavanja uzroka sljeganja zemljišta u gradu Tuzla, kao i radi obezbjeđenja i prikupljanja sredstava za te namjene i upravljanja i raspolaganja tim sredstvima. Nadalje, posebna komisija prvotuženog je utvrdila oštećenja na srušenom objektu apelanta i konstatovala opasnost urušavanja objekta i predložila njegovo rušenje. Na osnovu takvog prijedloga prvotuženog, Opštinski sekretarijat za prostorno uređenje, građevinarstvo i zaštitu okoline, kao nadležni organ drugotuženog, dao je saglasnost za rušenje objekta. Stoga, je Kantonalni sud zaključio da u radnjama drugotuženog nema protupravnih radnji koje su dovele do štete na objektu apelanta niti njegove odgovornosti, jer sam čin donošenja rješenja o rušenju nije protupravan. Nadalje, u pogledu visine naknade štete, Kantonalni sud smatra da konkretan slučaj nalaže primjenu čl. 185, 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima na osnovu kojih je prvotuženi obavezan da uspostavi stanje kakvo je bilo prije nastupanja štete, odnosno naknadu u visini vrijednosti porušenog objekta, bez odbijanja postotka amortizacije, kako bi apelant bio u cjelosti obeštećen.
3. Protiv navedene Presude Kantonalnog suda apelant i prvotuženi su izjavili žalbu Vrhovnom sudu. Apelant je u žalbi insistirao na odgovornosti i drugotuženog, a prvotuženi da se tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti odbije kao neosnovan, odnosno da je iznos dosuđene naknade štete apelantu previsok. Vrhovni sud je Presudom, broj Pž-217/02 od 24. februara 2004. godine, djelimično uvažio njihove žalbe i preinačio prvostepenu presudu na taj način da je iznos naknade štete snizio sa 195.429,00 KM na 82.080 KM i obavezao drugotuženog da solidarno sa prvotuženim isplati štetu uz zatezne kamate od 6. juna 2002. godine. U obrazloženju Presude Vrhovni sud navodi da je vještak građevinske struke, čiji je nalaz u cjelosti prihvaćen kao vjerodostojan i stručan, utvrdio da je u momentu rušenja objekat bio amortizovan u visini od 58% iz čega slijedi da je njegova stvarna vrijednost bila 82.080 KM. Imajući u vidu stvarni iznos štete, Vrhovni sud zaključuje da je Kantonalni sud trebao primjeniti odredbe člana 189. Zakona o obligacionim odnosima po kojima se visina naknade štete utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, pri čemu se kod određivanja visine naknade obične štete prema prema prometnoj vrijednosti oštećene stvari, vodi računa o tome da iznos naknade ne pređe iznos stvarne štete. Obaveza tuženog u smislu člana 185. Zakona o obligacionim odnosima da uspostavi stanje koje je bilo prije nastanka štete, može se u konkretnom slučaju tumačiti kao nužna isplata odgovarajućih novčanih sredstava u visini stvarne štete koja je utvrđena u iznosu od 82.080 KM. U protivnom, smatra Vrhovni sud, oštećeni bi imao koristi na račun štetnika, što je suprotno odredbi člana 190. Zakona o obligacionim odnosima. U pogledu odgovornosti drugotuženog Vrhovni sud smatra da je žalba apelanta osnovana, jer je drugotuženi po zakonu solidarni dužnik sa prvotuženim samim tim što je na osnovu rješenja njegovog organa objekat apelanta srušen, pri čemu nije od značaja kako su između sebe uredili odnose prvotuženi i drugotuženi.
4. Nezadovoljni ishodom postupka pred Vrhovnim sudom, apelant i prvotuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu, u kojoj je apelant predložio da se zbog pogrešne primjene materijalnog prava drugostepena presuda preinači i tuženi solidarno obavežu da na ime naknade štete isplate iznos od 195.429,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. jula 1997. godine, kada je šteta nastala, kao i da solidarno snose troškove parničnog postupka, dok je prvotuženi, takođe zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predložio da se tužbeni zahtjev apelanta odbije kao neosnovan. Presudom Vrhovnog sud, broj Rev-565/04 od 13. decembra 2005. godine, Vrhovni sud je revizije apelanta i prvotuženog odbio kao neosnovane. U obrazloženju Presude Vrhovni sud navodi da je drugostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalne propise. U pogledu određivanja visine naknade za nastalu štetu za koju smatra da je pravilno utvrđena i odmjerena, Vrhovni sud naglašava da se prema pravilu iz člana 185. Zakona o obligacijama nastala šteta popravlja u obliku naturalne restitucije sa izuzetkom kada oštećeni zahtjeva naknadu u novcu, kao u konkretnom slučaju. Nadalje, konstatuje Vrhovni sud, prema načelu potpune naknade štete iz člana 190. Zakona o obligacionim odnosima sud će dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u stanje u kojem je bila prije nastupanja štete, a u skladu sa članom 189. istog zakona visina naknade se određuje prema cjenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Pravilo je da se visina štete određuje redovnom, tržišnom cijenom, neovisno o vrsti i stepenu odgovornosti štetnika. Stoga je, smatra Vrhovni sud potpuno utemeljen zaključak nižestepenih sudova da je objekat apelanta u vrijeme rušenja bio amortizovan 58%, iz čega slijedi da je za taj procenat osnovano umanjen iznos nakanade štete apelantu na 82.080,00 KM.
5. Apelant je nakon prijema revizione odluke Vrhovnog suda podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavlja navode koje je iznosio tokom prvostepenog, drugostepenog i revizionog postupka i posebno ukazuje da je u ranijoj praksi Vrhovni sud imao stav da je zabranjeno kompenzirati korist sa štetom tako što se kod iznosa totalne štete oduzima amortizacija, da je Vrhovni sud povrijedio odredbu člana 195. Zakona o obligacionim odnosima, a nije se izjasnio zbog čega je napravio izuzetak od dugogodišnje primjene ovog člana. Apelant takođe ističe da mu odlukom suda neopravdano odbijen i zahtjev o troškovima parničnog postupka. Smatra da je povrijeđeno pravilo potpune restitucije sadržano u članu 195. Zakona o obligacionim odnosima koje zabranjuje obračun amortizacije i da su mu na taj način povrijeđena prava na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju nezadovoljan presudama redovnih sudova apelant osporava primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelant samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nude nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelant je iznosio tokom trostepenog sudskog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili procjenu činjenica i dokaza i na osnovu te procjene primjenili materijalno pravo. Nadalje, u pogledu primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi.
10. Nasuprot osporenim presudama apelant osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se pozivaju i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, time što redovni sudovi nakon provedenog postupka u kojem su ispoštovana sva procesna prava apelanta, nisu smatrali da je za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja, od značaja stav apelanata, da je iznos naknade štete dodjeljen apelantu neosnovno umanjen postotkom amortizacije i pored toga što je članom 195. Zakona o obligacijama zabranjeno obračunavanje amortizacije i da mu se onemogućuje potpuna restitucija. Pri tome, apelant pozivajući se i na raniju praksu Vrhovnog suda, na šest mjesta u apelaciji, dakle ne slučajnom pogreškom, potpuno neosnovano i pogrešno ukazuje na povredu člana 195. Zakona o obligacionim odnosima, koji se ni na koji način ne odnosi na konkretan slučaj. Naime, član 195. Zakona o obligacionim odnosima propisuje naknadu štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenog zdravlja i očigledno se ne odnosi na štetu nastalu rušenjem objekta i određivanje naknade tim povodom, kao što je to u konkretnom slučaju.
11. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud vrlo razložno, uvjerljivo i detaljno razjasnio odlučne činjenice, od kojih je zavisio ishod postupka o rješavanju tužbenih zahtjeva apelanata, odnosno koliki iznos naknade štete, zbog srušenog objekta apelanta treba solidarno da isplate tuženi, kao i osnov za utvrđivanje odgovornosti prvotuženog i drugotuženog. U tom smislu, Vrhovni sud je citirajući odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, koje uređuju pitanja naknade štete i troškova parničnog postupka, izveo jasne zaključke i jasno obrazložio svoje stavove u pogledu nastanka same štete, stvarne vrijednosti objekta, stepena njegove amortizacije, visine iznosa naknade i pripadajućih kamata, kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka koja je zasnovana na činjenici da je apelant samo djelimično uspio u parnici. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje apelanta samo zato što je pravno shvatanje Vrhovnog suda u pogledu toga kako tumačiti odredbe Zakona o obligacionim odnosima kod određivanja visine naknade štete, ili Zakona o parničnom postupku kod određivanja ko snosi troškove parničnog postupka, različito od apelantovog. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na principe sadržane u članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osim što smatra da je kršenjem materijalno pravnih propisa na njega prebačen neumjereno veliki teret. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović