Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1456/06 (N. P.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Posjed
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1456/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1456/06, rješavajući apelaciju Nebojše Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Perića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž- 2113/04 od 31. januara 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 19. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2113/04 od 31. januara 2006. godine.
2. Tužbom od 3. jula 2000 godine i opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 5. augusta 2003. godine, Branislava Nikolić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) tražila je da sud nakon provedenog postupka obaveže apelanta da joj preda u posjed garažu slobodnu od stvari koja se nalazi u Sarajevu, u ul. Patriotske lige broj 56, izgrađena na parceli označenoj kao k.č. 410/12 K.O. Koševo, ukupne površine 12, 70 m2 i naknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, s tim da se apelant može osloboditi obaveze ukoliko tužiteljici isplati vrijednost garaže u iznosu od 4.182,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 15. jula 2002. godine, pa do isplate uz naknadu troškova postupka.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1148/00 od 18. juna 2004. godine, tužiteljica je sa tužbenim zahtjevom u cijelosti odbijena. Tužiteljica je dužna naknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 1.014,75 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da iz provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke, vještačenje po vještaku građevinske struke, uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu), nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu da je garaža koja je predmet spora, garaža koju je izgradila tužiteljica svojim sredstvima po rješenju od 30. juna 1967. godine na k.č. 410/12 K.O. Koševo, s obzirom da u navedenom rješenju nije upisana površina garaže. Također, iz iskaza svjedoka i tuženog kao i punomoćnika tužiteljice proizilazi da se na lokalitetu ul. Patriotske lige do broja 58 nalaze dvije garaže, koje je po tvrdnji punomoćnika tužiteljice, svojim sredstvima izgradila tužiteljica na gradskom građevinskom zemljištu, a po tvrdnji tuženog na njegovom vlasništvu. Sud dalje ističe da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da tuženi drži u posjedu spornu garažu, pa smatra da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, zbog čega je primjenom čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, donio odluku kao u izreci.
5. Odlučujući o žalbi tužiteljice, Kantonalni sud je Presudom, broj Gž-2113/04 od 31. januara 2006. godine, žalbu tužiteljice uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev i apelanta obavezao da tužiteljici preda u posjed spornu garažu, slobodnu od stvari te da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.546,25 KM sve u roku od 15 dana od dana prijema presude. Apelant se može osloboditi obaveze da tužiteljici preda garažu ukoliko u istom roku tužiteljici isplati vrijednost garaže u iznosu od 4.182,00 KM.
6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud u toku postupka proveo dokaze koje su tužiteljica i apelant predložili na pripremnom ročištu pa je nakon glavne rasprave donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud dalje navodi da je ponovo cijenio dokaze provedene u toku prvostepenog postupka, te prema stanju spisa utvrdio činjenicu da je tužiteljica izgradila garažu na odobrenoj lokaciji, shodno dozvoli koju je dobila, da je garažu držala u posjedu i koristila do 1992. godine, kada je zbog izbijanja rata napustila Sarajevo. Također, ovaj sud navodi da je vještak građevinske struke izvršio vizuelnu opservaciju, te je na nedvosmislen način izvršena identifikacija garaže tužiteljice i time utvrđena odlučna činjenica da je od dvije postojeće garaže u ul Patriotske lige do broja 58, garaža koju je izgradila tužiteljica i na koju polaže vlasnička prava upravo garaža broj 56, ukupne površine 12,70m2. Sud dalje navodi da je cijeneći dokumentaciju koju su stranke predale na pripremnom ročištu utvrdio da je garaža tužiteljice izgrađena na parceli koja nosi katastarsku oznaku k.č.410/12 K.O. Koševo, a da su predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog 26. januara 1998. godine, između apelanta i Mulić Muamera zemljišno knjižne parcele koje nose oznaku k.č. 410/24 i 410/25, a u naravi dvorište i voćnjak i imaju ukupnu površinu od 120m2. Također sud ističe da iskaz svjedokinje Bugarski Astrid ukazuje na to da se tužiteljica u ljeto 2000 godine obraćala apelantu i tražila da uđe u posjed garaže, ali joj tuženi nije dao ključeve. Cijeneći posredno izvedene dokaze u vezi sa nesporno utvrđenim činjenicama i iskazom svjedokinje ovaj sud je utvrdio drugačije činjenično stanje, vezano za vlasništvo predmetne garaže i posjedovanje iste nego što je to utvrdio prvostepeni sud pa je preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta da tužiteljici preda spornu garažu primjenom člana 43. Zakona o vlasničkim odnosima. Na kraju ovaj sud ističe da je udovoljavajući tužbenom zahtjevu za predaju u posjed sporne garaže odredio da se apelant može osloboditi predaje garaže ako tužiteljici plati iznos od 4.182,00 KM a što je ona predložilo podneskom od 5. augusta 2003. godine. Pri tome, nastavlja dalje sud, označeni novčani iznos nije alternativno postavljen tužbeni zahtjev nego alternativno ovlaštenje tuženog (facultas alternativa) da se isplatom istog oslobodi tužene obaveze na predaju stvari-garaže.
7. Apelant smatra da mu je ovom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije apelant izlaže tok postupka pred redovnim sudovima, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnih propisa. Apelant smatra da je Kantonalni sud donio osporenu odluku iako tužiteljica u toku postupka nije dokazala da je apelant u posjedu predmetne garaže, odnosno da je nezakonito drži. Nesporna je činjenica, navodi dalje apelant, da tužiteljica ima vlasničko pravo, ali je tužiteljica bila upoznata sa činjenicom koju je isticao u toku postupka, da u momentu podnošenja tužbe nije bio u posjedu garaže niti je sprječavao tužiteljicu da uđe u posjed iste. Apelant smatra da ne može biti pasivno legitimisan u ovom sporu niti može izvršiti osporenu odluku jer se garaža ne nalazi u njegovom posjedu.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen po tužbi tužiteljice i prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev dok je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužiteljice dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu odluku i usvojio tužbeni zahtjev te obavezao apelanta da tužiteljici preda u posjed spornu garažu uz naknadu troškova postupka. Naime, članom 43. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98), propisano je da: Suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava na dio stvari, a članom 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) propisano je da Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu […] ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je ponovo cijenio posredno izvedene dokaze u vezi sa nesporno utvrđenim činjeničnim stanjem i iskazima svjedoka i na osnovu istih utvrdio drugačije relevantne činjenice nego što je to prvostepeni sud, te u smislu navedenih propisa udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice. Kantonalni sud je također u smislu člana 178. Zakona o parničnom postupku, obzirom da je usvojio tužbeni zahtjev, izrekao u presudi da se apelant može osloboditi predaje sporne garaže ako plati novčani iznos od 1.182,25KM a što je u smislu navedenog propisa tužiteljica predložila do zaključenja glavne rasprave.
12. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen niti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Kantonalni sud propustio obrazložiti u osporenoj presudi, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U kontekstu navedenog, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović