Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/06 (F. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2610/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2610/06, rješavajući apelaciju Ferida Mustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Mustafića, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Už-06-000016 od 2. augusta 2006. godine, Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj U- 36/05 od 31. marta 2006. godine, Rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta, broj 11-372-1518/04-AP-72/05 od 19. aprila 2005.

godine i Rješenja Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta, broj II-372-1518/04 od 10. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferid Mustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je, 7. septembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Už-06-000016 od 2. augusta 2006. godine, Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj U-36/05 od 31. marta 2006. godine, Rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj 11-372-1518/04-AP-72/05 od 19. aprila 2005. godine i Rješenja Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za raseljena lica), broj II-372-1518/04 od 10. februara 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 21. maja 2007. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za raseljena lica, broj II-372-1518/04 od 10. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacione komisije, broj 11-372-1518/04-AP-72/05 od 19. aprila 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Brčkom, Ul. Ciglana broj 19 (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao neosnovan. Odbijen je i zahtjev apelanta za dodjelu drugog stana na teritoriji Brčko Distrikta kojim raspolaže Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, kao neosnovan.

3. U obrazloženju drugostepenog rješenja Apelaciona komisija navodi da je izvršila uvid u cijeli spis predmeta ove upravne stvari te utvrdila da je prvostepeni organ proveo poseban ispitni postupak u kojem je utvrđeno da apelant nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je ta činjenica utvrđena na osnovu službeno prijavljenih podataka od nadležnog Odjeljenja za javne poslove, koje je aktom od 8. februara 2005. godine obavijestilo prvostepeni organ da se u evidenciji apelant ne vodi kao nosilac stanarskog prava ali da je utvrđeno da je apelant bio evidentiran kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, po osnovu Ugovora o korištenju stana zaključenog 28. februara 1967. godine. Također je utvrđeno da je taj Ugovor stavljen van snage 16. februara 1988. godine, kada je zaključen Ugovor o korištenju spornog stana sa Kemalom Haskićem i da je prvostepeni organ u postupku pribavio i druge podatke i činjenice koje dokazuju da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu a koje činjenice su argumentovano obrazložene i pravno utemeljene u prvostepenom rješenju tako da iz njega jasno proizilazi da je prvostepenim rješenjem činjenično stanje pravilno utvrđeno te pravilno primjenjeno materijalno pravo.

4. Odlučujući o tužbi apelanta kojom je pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Apelaciona komisije, broj 11-372-1518/04-AP-72/05 od 19. aprila 2005. godine, Osnovni sud je Presudom, broj U-36/05 od 31. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Už-06-000016 od 2. augusta 2006. godine, tužbu u cijelosti odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je prvostepeni upravni organ nakon provedenog ispitnog postupka donio prvostepeno rješenje pozivajući se na član 1. stav 1 Zakona o vraćanju napuštene imovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 5/01, 10/02) i član 1. st. 1, 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br.17/04). Ovaj sud smatra neosnovanim navode apelanta da je rješenje drugostepenog organa, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje, povrijeđeno načelo materijalne istine i načelo slobodne ocjene dokaza, pogotovo što je i sam apelant u upravnom postupku potvrdio da je 28. februara 1967 godine, zaključio ugovor o korištenju stana, a da je već 1969 godine otišao na privremeni rad u inostranstvo, da je u stanu ostala komšinica kojoj je ostavio stan da ga koristi i održava a da je otprilike 1980 godine u dogovoru sa njim u stan uselio Refik Haskić. Na ovaj način, nastavlja dalje sud, sam apelant priznaje da nije bio korisnik spornog stana, te samim tim potvrđuje da nije bio na dan 30. april 1991. godine, nosilac stanarskog prava na tom stanu, pogotovo što je tu činjenicu potvrdila i nesporna materijalna dokumentacija kao i izjave svjedoka saslušanih u postupku. Osnovni sud zaključuje da su odluke upravnih organa tuženog pravilne i zakonite, jer su zasnovane na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je mišljenja da apelant neosnovano traži poništenje rješenja Apelacione komisije, pošto je u postupku dokazano da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu na dan 30. april 1991. godine i da zbog toga nema osnova njegov zahtjev za vraćanje stana u posjed ili za dodjelu drugog stana na teritoriji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

6. U obrazloženju Presude Apelacionog suda, broj 097-0-Už-06-000016 od 2. augusta 2006. godine, navedeno je da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana 28. februara 1967. godine, da je 1969. godine otišao na privremeni rad u inostranstvo, da je taj ugovor o korištenju stavljen van snage novim ugovorom o korištenju spornog stana koji je 16. februara 1968. godine zaključen sa Kemalom Haskićem kao novim nosiocem stanarskog prava kojem je i odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj, 473-618-1/1 od 3. septembra 2002. godine, potvrđeno da je na dan 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Apelacioni sud ističe da je i sam apelant u upravnom postupku istakao da je nakon odlaska u inostranstvo povremeno navraćao u sporni stan, pa se ne mogu prihvatiti navodi apelanta da je sadašnji nosilac stanarskog prava Kemal Haskić taj stan koristio po njegovom odobrenju, jer je on taj stan koristio na osnovu rješenja nadležnog organa i već spomenutog ugovora o korištenju stana koji je zaključio 16. februara 1988. godine, a članom 23. Zakona o stambenim odnosima propisan je da se stan može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava. Na kraju ovaj sud zaključuje da nije bilo osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu a obzirom da je članom 1. Zakona o vraćanju napuštene imovine, na temelju kojeg propisa apelant zasniva svoj zahtjev propisano da će se taj zakon primjenjivati na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, kao i na stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30. aprila 1991. godine.

7. Apelant je naveo da je osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da su organi uprave pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je nesporno da je dobio sporni stan na korištenje i da je to dokazao valjanim i zakonitim ugovorom i da nikada nije dao saglasnost da se njegov stan dodjeli drugom licu. Navodi da je u posjedu spornog stana bio do 1992. godine a da su vlasti «odradile papirologiju za vrijeme dok je bio u izbjeglištvu tako da su iskonstruisali da on ne može dobiti povrat stanarskog prava iako je stan porušen za vrijeme rata». Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu.

Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

11. Ustavni sud konstatira da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatira da su organ uprave i redovni sudovi proveli upravni postupak i upravni spor, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili zahtjev apelanta za vraćanje u posjed spornog stana pri čemu su u obrazloženju odluke dali detaljne razloge za svoje odlučenje.

12. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

13. U konkretnom slučaju, organi uprave i redovni sudovi su detaljno obrazložili iz kojeg razloga se zahtjev apelanta za vraćanje spornog stana odbija kao neosnovan. Naime u toku postupka je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o korištenju spornog stana 28. februara 1967 godine, da je 1969 godine otišao na privremeni rad u inostranstvo i da je ugovor o korištenju stana stavljen van snage novim ugovorom o korištenju stana koji je 16. februara 1988. godine zaključio Haskić Kemal kome je odlukom CRPC potvrđeno da je na dan 1. april 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Dakle u postupku je utvrđeno da apelant na dan 30. aprila 1991. godine, nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu čime nisu ispunjeni uslovi iz člana 1. stav 1. Zakona o vraćanju napuštene imovine, kojim je propisano da: »Ovaj zakon će se primjenjivati na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu BiH uključujući [..] i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30. aprila 1991. godine, [..] uz uslov da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine.» Također su organi uprave i redovni sud utvrdili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi iz člana 12. stav 1. navedenog Zakon koji propisuje da nosilac stanarskog prava stana napuštenog između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatrat će se izbjeglim i raseljenim licem i imat će pravo da se vrati u svoj stan, bez obzira da li je stan registrovan kao napušten ili ne uz uslov da je zahtjev podnesen u roku određenom relevantnim zakonima.

14. Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a kako u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/06 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio