Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2879/06 (M. A.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanovi JNA
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Miješanje u pravo na dom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 2
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2879/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2879/06, rješavajući apelaciju Milovana Arsića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Arsića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-903/05 od 16. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-836/04 od 5. maja 3005 godine, i Presude Općinskog suda Mostar, broj P-376/02-II od 19. maja 2004.
godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Arsić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je, 21. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-903/05 od 16. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-836/04 od 5. maja 2005 godine, i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-376/02-II od 19. maja 2004. godine.
2. Apelant je pred Općinskim sudom pokrenuo postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja prava vlasništva na stanu i uknjižbe. Presudom Općinskog suda, broj P-376/02-II od 19. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-836/04 od 5. maja 2005 godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik trosobnog stana koji se nalazi u Mostaru, u ulici Brkića broj 1. sprat IV stan broj 16.
3. Obrazlažući presudu, Općinski sud navodi da je cijeneći provedene dokaze utvrdio da je apelant sa prednikom tuženog zaključio ugovor o korištenju stana, 5. marta 1992. godine, a da je predao zahtjev za otkup stana, te izvršio uplatu kupoprodajne cijene prije zaključenja ugovora o korištenju stana, 13. februara 1992. godine. Također je uvidom u potvrdu Yu Garant banke a.d. Beograd utvrđeno da je apelant, 15. februara 1992. godine, uplatio iznos od 560.000,00 YU dinara za otkup stana. Sud dalje navodi da je uvidom u rješenje Opštinske službe - Uprave za stambene poslove, rekonstrukciju i katastar nekretnina Općine Stari Grad - Mostar (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 06-23-2782/99 od 17. augusta 2000 godine, utvrdio da je apelantu potvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, jer je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu 30. aprila 1991. godine, iako je sud predhodno utvrdio da je apelant ugovor o korišenju spornog stana zaključio sa prednikom tuženog 5. marta 1992. godine. Uvidom u već pomenuto rješenje Općinske službe također je utvrđeno da apelant nije stupio u posjed spornog stana, jer je stan devastiran. Cijeneći iskaz apelanta da on ne posjeduje ugovor o otkupu stana te činjenicu da ugovor o otkupu stana ne posjeduje ni tuženi, sud je mišljenja da navedeni ugovor o otkupu stana nije niti zaključen. Sud ističe da tokom postupka apelant nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je posjedovao pismeni ugovor o prenosu vlasništva na stanu s obzirom da je članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, izričito propisana pismena forma ugovora kojim se prenosi vlasništvo na nepokretnosti, te da su ispunjene obaveze iz predmetnog ugovora. Naime, prvostepeni sud smatra da apelant nije dokazao da su u cijelini ili u pretežnom dijelu ispunjene obaveze iz ugovora, te navodi da je u toku postupka utvrđeno da je apelant predao zahtjev za otkup stana prije nego što je i zaključio ugovor o korištenju stana i zaključuje da apelant nije ni mogao zaključiti ugovor o otkupu stana pošto nije ni imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana. Općinski sud također u obrazloženju svoje presude navodi uslove iz člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/0, 15/02 i 54/04; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi tuženi kao vlasnik stana izdao nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana. Na osnovu ponuđenih dokaza od strane apelanta, ovaj sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je apelant zaključio pismeni ugovor o otkupu stana a koja forma je bitni elemenat ugovora, pa je njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu, prihvatio sve razloge koje je naveo Općinski sud, kao pravilne, jasne i na zakonu zasnovane.
5. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-903/05 od 16. maja 2006. godine, kojom je reviziju odbio. Sud je u obrazloženju presude naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantu na spornom stanu priznato stanarsko pravo rješenjem od 17. augusta 2000. godine i da apelant u sporni stan nije uselio jer je devastiran. Ovaj sud ističe da apelant nije sudu ponudio dokaz da je sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO) prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana. Prema odredbi člana 39.a Zakona o prodaji stanova, propisano je da ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristio legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio ugovor o otkupu stana sa SSNO, a u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova, tada Ministarstvo odbrane Federacije istom izdaje nalog da se kao nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Oba uslova (legalno korištenje i zaključen ugovor prije 6. aprila 1992. godine) moraju biti kumulativno ispunjeni a što u konkretnom predmetu, zaključuje sud, nije slučaj. Vrhovni sud smatra tvrdnju apelanta da je isplatio kupoprodajnu cijenu stana u potpunosti irelevantnom. Sud ističe da se i nižestepeni sudovi i apelant nepotrebno pozivaju na odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima odnosno Zakona o obligacionim odnosima, obzirom da je Zakon o prodaji stanova lex specialis pa kako su se nižestepeni sudovi pozvali i na odredbe čl. 39. i 39.a Zakona o prodaji stanova, to navedeno nije ni bilo od uticaja na pravilno presuđenje.
6. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog propisa. Apelant je nezadovoljan i ocjenom dokaza i smatra da osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Apelant navodi da je zaključio ugovor o korištenju spornog stana a da je u toku postupka dostavio dokaz da je podnio zahtjev za otkup spornog stana te uplatio 560.000,00 YU dinara i da je isticao da ugovor o kupoprodaji spornog stana posjeduje tuženi. Također, apelant u apelaciji opširno navodi način i proceduru otkupa stanova iz stambenog fonda JNA, ističe da je njegov zahtjev za otkup stana bio potpun, te smatra da štetne posljedice rata ne treba on da snosi. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporene odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
9. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U odnosu na nezadovoljstvo apelanta ocjenom dokaza od strane redovnih sudova,Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i putem svoga punomoćnika. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao sve predočene dokaze, te ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjnice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-661/04).
12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu te je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Naime, prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da apelant nije podnio dokaz da je sa prednikom tuženog prije 6. aprila 1992. godine, zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana a to je jedan od dva uslova koji moraju biti kumulativno ispunjen u smislu člana 39. a Zakona o prodaji stanova, da se kao nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, a što su svojim odluka potvrdili Kantonalni i Vrhovni siud. Također, redovni sudovi su konstatovali da apelant nije ponudio dokaz da je uplaćenom sumom na ime otkupa spornog stana u cijelini ili u pretežnom dijelu isplatio kupoprodajnu cijenu stana.
13. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i apelantu kao i tuženom za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao mogućnost predlaganja dokaza i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave učesnika u postupku. Sudovi su primjenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi i reviziji a koje navode je razmatrao Kantonalni i Vrhovni sud.
14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na poštivanje doma
15. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
16. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom».
17. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
18. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, na osnovu Ugovora o korištenju stana koji je zaključio sa prednikom tuženog 5. marta 1992. godine. Nesporno je i to da je apelant stan napustio izbijanjem ratnih dejstava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
19. Ustavni sud mora, nadalje ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova predstavlja «miješanje» u apelantovo pravo na «dom». Redovni sudovi su kao što je već navedeno odbili tužbeni zahtjev apelanta, jer je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari priznanje prava vlasništva na vojnom stanu, na kojem je pravo raspolaganja imala tužena, pa shodno tome osnov za sticanje vlasništva kupovinom takvog stana može biti samo ugovor koji je u skladu sa propisima Zakona o prodaji stanova koji je u konkretnoj situaciji lex specialis. S obzirom na odredbu iz člana 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03) prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva postavljenog u tužbi i primijenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i činjenicu da je apelantov zahtjev bio usmjeren isključivo na utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu tog prava na stanu na kome je pravo raspolaganja imala tužena, a ne na pravo korišćenja tog stana, o kojem je u upravnom postupku odlučeno, proizilazi zaključak da osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma. Naime, kao što je već navedeno, apelant u postupku pred redovnim sudovima nije uspio dokazati da je zaključio kupoprodajni ugovor prije 6. aprila 1992. godine sa prednikom tužene, a što je jedan od uslova u smislu člana 39. a Zakona o prodaji stanova, da se kao nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana kod nadležnog suda. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenim presudama nije bilo miješanja u pravo na dom apelanta jer su osporene presude deklaratorne prirode i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana što je uslov za mješanje.
20. Na osnovu izloženog, a kako apelant osim nezadovoljstva osporenim presudama nije dostavio niti jedan dokaz niti činjenicu koja bi ukazala da ima opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na poštivanje doma, Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani
21. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u dijelu odluke koji se odnosi na apelantovo pravo na pravično suđenje. Pored toga, s obzirom na činjenicu da je apelant na ime kupoprodajne cijene spornog stana uplatio izvjesnu količinu tada važećeg novca za koji nije dokazano da je jednak visini cijene stana ili njenog pretežnog dijela, Ustavni sud smatra da je aplant bio i da je i sada u prilici da traži povrat tog novca u nekom drugom postupku u cilju ostvarenja i zaštite svoga prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović