Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/06 (N. A.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2281/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2281/06, rješavajući apelaciju Nermina Aganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Aganovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000233 od 21. juna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-75/05 od 7. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Aganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000233 od 21. juna 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-75/05 od 7. februara 2006. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-2281/06 od 12. septembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Apelant je optužnicom Kantonalnog tužilaštva Sarajevo optužen da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH). Nakon provedenog krivičnog postupka, Kantonalni sud je Presudom, broj K-75/05 od 7. februara 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je 10. jula 2005. godine, oko 20,15 sati u ugostiteljskom objektu «Planinski kutak» u ul. Ispod brusa bb, Općina Stari grad, nakon što je uposlenik navedenog objekta Slobodan Knežević na njegov zahtjev odbio da pusti muziku jer je završio sa radnim vremenom, u namjeri da ga liši života, skočio sa stola za kojim je sjedio u društvu sa Edinom Kerićem i Jasminom Đevlanom, te nakon što ga je polio pivom iz staklene pivske čaše koju je držao u ruci, istu razbio te ga preostalim dijelom čaše udario u lijevu stranu vrata, zasjekavši tako dio zida lijeve glavne arterije, uslijed čega je došlo do naglog spoljašnjeg krvarenja od koga je nedugo nakon prijema u bolnicu Kasindo podlegao, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Na osnovu člana 57. KZ FBIH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 11. jula 2005. godine, a na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH). Apelant je oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da se činjenično stanje temelji na osnovu iskaza na glavnom pretresu saslušanih svjedoka, vještaka i njihovih pismenih nalaza kao i materijalnih dokaza, te i iz iskaza samog apelanta koji je saslušan kao svjedok odbrane. Sud navodi da je iz provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da je apelant, zbog odbijanja oštećenog Slobodana Kneževića da pusti muziku, čašom ga udario u predio vrata uslijed čega je došlo do njegove smrti. Iz iskaza svjedoka, koji su bili očevici događaja, nastavlja dalje sud, utvrđene su sporne činjenice i to da je sam apelant od oštećenog tražio puštanje muzike, te da je potom ustao od stola, te oštećenog polio pivom iz čaše koju je držao, a potom je razbio i ostatkom čaše oštećenog udario u lijevu stranu vrata. Iskaz apelanta kojim negira da je on insistirao da oštećeni pusti muziku kao i da je prvo razbio čašu a potom preostalim djelom udario oštećenog, cijeni kao iskaz dat u namjeri da na taj način umanji svoju odgovornost. Ovo naročito, ističe sud, što i objektivni dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu jasno ukazuju da je oštećeni povrijeđen oštrim staklom, dakle razbijenim dijelom čaše. Sud je dalje ukazao, a pošto je odbrana apelanta željela dokazati da je oštećeni podlegao uslijed nestručnog pružanja pomoći oštećenom od strane medicinskog osoblja, da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje te iskaz vještaka medicinske struke koji je bio jasan da je oštećeni samo uz stručnu medicinsku osobu, koja bi bila prisutna neposredno po povrjeđivanju i da je u pratnji te osobe vršeno prebacivanje do zdravstvene ustanove i to stručnjaka koji bi mogao izvršiti tzv. digitalnu kompresiju, da bi samo u toj situaciji oštećeni možda mogao preživjeti takvu povredu. Ove činjenice, nastavlja sud, su utvrđene iz objektivnih dokaza koje je optužba na glavnom pretresu prezentirala, a naročito iz nalaza i mišljenja te iskaza saslušanih vještaka (sudske medicine, daktiloskopskog vještačenja i biološkog vještačenja) te uvidom u zapisnik o uviđaju i fotodokumentaciju te je utvrđeno da se radnja kritičnog događaja desila baš na način kako to optužba u činjeničnom opisu navodi. Što se tiče uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka neuropsihijatra, kao i nalaza izvršenog timskog vještačenja, te imajući u vidu i vještačenje alkohola u krvi utvrdio da je s obzirom na strukturu ličnosti, alkoholiziranosti, te vrstu krivičnog djela i sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno. Nesporno je, navodi dalje sud, da je apelant bio svjestan, jer isti opisuje detaljno događaj kada je saslušan kao svjedok odbrane, s tim što pojedine dijelove opisuje na način koji njemu više odgovora. Sud zaključuje da je apelant postupao sa eventualnim umišljajem, jer je isti prema svojim ličnim svojstvima mogao znati da uslijed takvog postupanja (dijelom razbijene čaše udara oštećenog u predio vrata), može nastupiti zabranjena posljedica, odnosno smrt oštećenog, pa je isti pristao na nju, te je našao za utvrđenim da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela ubistva iz člana 166 stav 1. KZ FBiH.

5. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sud, koji je Presudom, broj 070-0-Kž-06-000233 od 21. juna 2006. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, a u pogledu krivične odgovornosti apelanta ovaj sud navodi da je pitanje da li je krivično djelo učinjeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem po pravilu nije od značaja. Kod direktnog umišljaja, nastavlja sud, učinitelj baš hoće i nastoji da krivičnim radnjama ostvari zabranjenu posljedicu ulažući svoj voljni napor na ostvarenju tog cilja, a kod eventualnog umišljaja kod učinioca ne postoji intenzitet volje u tom stepenu. Sud je dalje ukazao da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, kako to navodi apelant u žalbi. Dalje sud ističe da su vještaci neuropsihijatri uzeli u obzir prilikom vještačenja sve okolnosti koje se u žalbi navode (da je u vrijeme izvršenja djela apelant bio u alkoholisanom stanju, da je u toku rata proveo izvjesno vrijeme u neprijateljskim logorima i sl.) pa su tek na osnovu svega toga dali svoje mišljenje u pogledu uračunljivosti apelanta i izjasnili se da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio u stanju smanjene uračunljivosti. Vrhovni sud na kraju zaključuje da je činjenična osnova pobijane presude potpuna i pravilna a na štetu apelanta nije povrijeđen ni Krivični zakon kada je njegova realna djelatnost pravilno ocjenjena kao krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1 KZ FBIH. Ispitujući odluku o kazni ovaj sud je istakao da su pravilno utvrđene i sve okolnosti koje su u ovom slučaju značajne za odmjeravanje kazne, te smatra da izrečena kazna nije prestrogo odmjerena imajući u vidu težinu učinjenog djela, stupanj krivične odgovornosti apelanta te nalazi da se blažom kaznom od izrečene ne bi ostvarila svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH.

6. U apelaciji apelant iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama ogleda se prvenstveno u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa, konkretno odredbe člana 37. KZ FBIH koja definira pojmove direktnog i eventualnog umišljaja za počinjeno krivično djelo. Apelant smatra da sudovi nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke a ocjenu dokaza od strane prvostepenog sud smatra očigledno proizvoljnom. Apelant također ističe da su pitanje vremena i uzroka smrti rješavana vještačenjem po vještaku sudske medicine Ilijasa Dobrače koji je vršio i obdukciju oštećenog, pa smatra da isti vještak nije mogao biti nepristrasan u objektivnom smislu a koji prigovor je iznesen u žalbi ali se o tome drugostepeni sud nije izjasnio. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude redovnih sudova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje te smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalni propis. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02).

10. U odnosu na prigovor apelanta koji se odnosi na proizvoljnu primjenu člana 37. KZ FBiH, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu vinosti apelanta dali detaljne, iscrpne i potpune razloge. U tom pravcu u obrazloženju svoje presude Vrhovni sud ističe: «Prije svega valja ukazati da u pogledu krivične odgovornosti učinitelja pitanje da li je krivično djelo učinjeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem po pravilu nije od značaja. Za određivanje razlike između direktnog i eventualnog umišljaja relevantan je član 37. stav 2 KZ FBIH. Naime, ono po čemu se direktni umišljaj po ovoj zakonskoj odredbi razlikuje od eventualnog umišljaja jeste stav optuženog u odnosu na prouzrokovanje zabranjene posljedice. Kod direktnog umišljaja, učinitelj baš hoće i nastoji da krivičnim radnjama ostvari zabranjenu posljedicu ulažući svoj voljni napor na ostvarenju tog cilja a kod eventualnog kod učinioca u pogledu prouzrokovanja zabranjene posljedice ne postoji intenzitet volje u tom stepenu [..]. Polazeći od prednjeg krivično djelo ubistva ne spada u kategoriju krivičnih djela za koje je potrebna namjera, već je potrebno postojanje umišljaja na lišenje života neke osobe, koji umišljaj se razlikuje samo po obliku, pa ocjenjujući da KZ FBiH ne pravi razliku između ta dva oblika umišljaja po njihovoj težini jer ne predviđa manji ili veći stepen krivične odgovornosti ili strože ili blaže kažnjavanje za jedan ili drugi oblik, pa zbog toga po nalaženju ovog suda nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz navedene zakonske odredbe».

11. Apelant u apelaciji ističe da je ocjena dokaza od strane prvostepenog suda očigledno proizvoljna ne navodeći u čemu vidi tu proizvoljnost. U vezi navedenog, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, a koje je prihvatio i Vrhovni sud i da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela ubistva.

13. U vezi prigovora apelanta da se Vrhovni sud odlučujući o žalbi nije izjasnio na navode žalbe koji se odnose na nepristranost vještaka medicinske struke koji je vršio obdukciju oštećenog i po njegovom mišljenju nije mogao vještačiti u istom predmetu, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u predmetu AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine). Ustavni sud iz stanja spisa i priložene dokumentacije ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelant navedeni prigovor iznosio u žalbi pa Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Na kraju, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud pitanje vremena i uzroka smrti pouzdano utvrdio ne samo iz nalaza vještaka medicinske struke Ilijasa Dobrače već iz drugih objektivnih dokaza koje je optužba prezentirala na glavnom pretresu, kao što su daktiloskopsko vještačenje, vještačenje po vještaku biološke struke, uvidom u zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciju te iz iskaza saslušanih svjedoka koji su bili očevidci događaja.

14. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da je apelant u svojoj apelaciji ponavljao navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmatrao Vrhovni sud.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/06 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio