Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1611/06 (A. R.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1611/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1611/06, rješavajući apelaciju Aleksandra Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Radića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Pžp-

06-000 770 od 27. marta 2008. godine i rješenja Suda za prekršaje Novi Grad, broj P-I-732/05 od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudica, podnio je, 30. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Pžp-06-000 770 od 27. marta 2008. godine i rješenja Suda za prekršaje Novi Grad (u daljnjem tektu: Sud za prekršaje), broj P-I-732/05 od 16. februara 2006. godine. Apelant je, 4. jula 2006. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje novčane kazne izrečene osporenim rješenjima do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je, 20. septembra 2006. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Sud za prekršaje je rješenjem, broj P-I-732/05 od 16. februara 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Pžp-06-000 770 od 27. marta 2006. godine, oglasio apelanta krivim za prekršaje iz člana 164. st. 1, člana 183. stav 1. i člana 201. stav 2., te produženi prekršaj iz člana 215. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednostu saobraćaja na putevima («Službeni list SFRJ», broj 50/88 koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava RS

– «Službeni glasnik RS», broj 21/92 – u daljnjem tekstu: ZOOBS). Apelant je, na temelju člana 226. stav 1. tač. 28. i 37, te na osnovu člana 230. stav 1. tač. 23. i 26. ZOOBS-a kaznio apelanta pojedinačno utvrđenim novčanim kaznama koje su zatim na osnovu člana 32. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS», broj 12/94, 16/95, 21/96 i 40/98) pretvorene u jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 360 KM. Na osnovu člana 26. stav 2. ZOOBS-a apelantu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od 10 mjeseci. Apelant je oglašen krivim za navedene prekšaja jer je 3. aprila 2005. godine i 30. maja 2005. godine, zatečen u upravljanju vozilom koje nije bilo njegovo vlasništvo, i to pod utjecajem alkohola (alkotestiranjem je utvrđena količina od 2,42 promila alkohola u krvi), nije posjedovao odgovarajuću važeću vozačku dozvolu za upravljanje vozilom, nije posjedovao ni odgovarajuću važeću saobraćajnu dozvolu za upravljanje vozilom, a također je upravljao vozilom u vrijeme dok mu je trajala zaštitna mjera - zabrane upravljanja motornim vozilima «B» matergorije izrečena na period od šest mjeseci.

3. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) a u vezi sa primjenom zakona u predmetnom prekršajnom postupku. Apelant je naveo da je nesporno da je počinio prekršaje za koje je oglašen krivim, ali je za njega sporno zašto je primjenjen ZOOBS iz 1988. godine, kao zakon druge države, kada je 1990 godine donesen takav zakon u SR BIH te dakle ima «svježiji» propis iz BiH. Nadalje, apelant je naveo da ne postoje propisi odnosno mjerila kako se vrši preračun u konkvertibilne martke kazni koje su u navedenom zakonu izražene u dinarima, te da apelantu «nije stavljeno do znanja» kako je utvrđena visina kazne koja mu je izrečena, čime su nadležni sudovi izašli van okvira zakona.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

5. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. U vezi sa apelantovim navodima o primjeni zakona koji, po njegovom mišljenju, nije trebao biti primjenjen u konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio iz osporenih rješenja da je u apelantovom slučaju primjenjen ZOOBS koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Rpublike Srpske», broj 21/92), na temelju kojeg su u Republici Srpskoj nastavili da se primjenjuju određeni zakoni iz SFRJ, te stoga ne stoji njegov navod da je neosnovano primjenjen zakon 'strane države'. Što se tiče apelantovog navoda u vezi sa preračunom kazni iz dinara u konvertibilne marke, Ustavni sud je utvrdio da je u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS», broj 40/98), u članu 24. iza stava 1. dodat stav 2. koji glasi »novčane kazne propisuju se u konvertibilnim markama», a u članu 25. stav 1. promijenjeni su novčani iznosi koji su izraženi u novim dinarima novčanim iznosima izraženim u konvertibilnim markama. Dakle, nesporno je postojanje zakonskog osnova za određivanje kazne u konvertibilnim markama i stoga je neosnovan apelantov navod da su redovni sudovi izašli van okvira zakona kada su mu izrekli novčane kazne u konvertibilnim markama. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka u konkretnom slučaju, jasno su naveli zakonske odredbe na kojima su rješenja zasnovana stoga Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1611/06 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio