Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2122/06 (R. T.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2122/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 2122/06, rješavajući apelaciju Ruždije Turkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruždije Turkanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

101/05 od 28. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-511/03 od 23. novembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-935/02 od 28. januara 2003. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruždije Turkanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

101/05 od 28. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-511/03 od 23. novembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-935/02 od 28. januara 2003. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protkola broj 1. uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruždija Turkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-101/05 od 28. marta 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-511/03 od 23. novembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-935/02 od 28. januara 2003. godine.

2. Osnovni sud je presudom, broj P-935/02 od 28. januara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-511/03 od 23. novembra 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana zaključen 3. aprila 1987. godine, između apelanta i prvotuženog SIZ-a stanovanja Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), a na osnovu kojeg je apelant stekao stanarsko pravo na stanu u Ul. Krfska broj 78. u Banja Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan). U tužbi je, također, traženo da se drugotuženoj B.L. (u daljnjem tekstu: drugotužena) naloži da iseli iz spornog stana i da stan slobodan od lica i svojih stvari preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje. U postupku je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu od 1987. godine, i da je sporni stan napustio u toku rata kada je izbjegao iz Banja Luke. Nadalje je utvrđeno da je sporni stan 1994. godine dodijeljen drugotuženoj na korištenje i da ona od tada živi u njemu. U postupku je utvrđeno da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u roku propisanom zakonom, odnosno da je zahtjev podnio 2002. godine, a da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 19. april 2000. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant, s obzirom da se smatra izbjeglicom u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01), imao pravo tražiti povrat spornog stana bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio. Nadalje je zaključeno da je apelantu, s obzirom da je članom 16. stav 2. navedenog zakona propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku propisanom zakonom stanarsko pravo mu prestaje, prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Redovni sudovi su odbili kao neosnovan prigovor prvotužene o nenadležnosti suda za postupanje u konkretnoj pravnoj uz obrazloženje da pravno pitanje koje je apelant pokrenuo, a to je utvrđenje valjanosti ugovora o korištenju stana, spada u sudsku, a ne upravnu nadležnost. Apelant je protiv drugostepene odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

3. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-101/05 od 28. marta 2006. godine, odbio apelantovu reviziju uz obrazloženje da su bile pravilne odluke nižestepenih sudova, u vezi sa primjenom člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini.

4. Apelant je naveo da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz iscrpno obrazložene apelacije može se izvesti suština apelantove argumentacije da je član 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine neustavan i da legalizira etničko čišćenje i da se kao takav ne može primjenjivati, i da nije mogao biti temelj apelantovog gubitka stanarskog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

8. Prema stavu Ustavnog suda, stan na kojem je neka osoba bila nositelj stanarskog prava i živjela u tom stanu do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, kada je morala napustiti Bosnu i Hercegovinu, smatra se domom te osobe u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, inter alia, Ustavni sud, odluka o meritumu broj AP-1082/04 od 13. septembra 2005. godine, str. 7., stav 22). Sporni stan se, stoga, smatra apelantovim domom imajući u vidu da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu i u njemu živio sve do 1994. godine kada je izbjegao iz Banja Luke. Naredno pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor, je pitanje da li osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da se na apelantovu pravnu situaciju primjenjuju tzv. imovinski zakoni koji su doneseni u Bosni i Hercegovini sa ciljem da se pod jednakim uslovima svim osobama koje su u Bosni i Hercegovini izgubili svoju imovinu i stanarska prava omogući povrat imovine odnosno stanarskog prava. Navedenim zakonima bio je propisan rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je u Republici Srpskoj produžavan nekoliko puta, tako da je krajnju rok bio 19. april 2000. godine. Ovaj rok je jednako važio za sve nosioce stanarskih prava. Apelant niije u zakonskom roku podnio zahtjev za povrat stana i kao posljedica propuštanja tog roka ex lege je izgubio stanarsko pravo u skladu sa članom 16. stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Parnični postupak koji je apelant pokrenuo sa ciljem da sud proglasi valjanim njegov ugovor o korištenju stana nije mogao polučiti uspijeh, imajući u vidu da je apelant propuštanjem da postupi po prekluzivnom roku izgubio stanarsko pravo. Dakle, već u vrijeme kada je pokrenuo predmetni parnični postupak apelant više nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu i osporene odluke nisu te kojima su se nadležni organi miješali u njegovo pravo na poštivanje doma, nego bi to, eventualno, bile odluke kojima je odbačen apelantov zahtjev za povrat spornog stana, a koje nisu bile predmet osporavanja ovom apelacijom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud se neće upustiti u analizu zakonitosti i opravdanosti miješanja u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma. Ustavni sud apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi njegovog prava na imovinu Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. Prema stavu Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavtlja sui generis imovinsko pravo koje uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Stoga, nosilac stanarskog prava uživa zaštitu ustavnog prava na imovinu u postupku u kojem je to pravo osporeno. Nadalje, Ustavni sud smatra relevantnim ukazati na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

10. U konkretnom slučaju apelant je ex lege izgubio stanarsko pravo prije pokretanja parničnog postupka koji je okončan osporenim presudama, čime je to pravo prestalo biti njegova «postojeća imovina», budući da Evropska konvencija ne garantuje pravo na sticanje imovine. Eventualno legitimno očekivanje da će to pravo realizovati u parničnom postupku apelantu bi dalo osnova da se apelant pozove na povredu ovog prava. Ustavni sud smatra da se apelantovo uvjerenje da redovni sudovi mogu 'osnažiti' njegov ugovor o korištenju stana, iako je propustio prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za povrat spornog stana, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh u sporu i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije imao imovinu koja uživa zaštitu, niti je pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materie inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2122/06 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio