Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2799/06 (I. Č.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2799/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2799/06, rješavajući apelaciju Izudina Čelika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Čelika podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj GŽ-277/05 od 12. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izudin Čelik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnio je 6. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj GŽ-277/05 od 12. jula 2006. godine.
2. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj P-433/03-I od 20. aprila 2005. godine, u parničnom postupku tužitelja Kemala i Vahida Čelika (u daljnjem tekstu: tužitelja) protiv apelanta, odbacio kao nedopušten tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zatraženo da se poništi rješenje o naslijeđivanju Osnovnog suda u Brčkom te upis DN-731/99 izvršen po tom rješenju u zemljišnim knjigama tog suda, kao i da se poništi Dopunsko rješenju o naslijeđivanju ranijeg Općinskog suda u Brčkom, privremeno sjedište u Maoči, broj O-
107/99 od 17. juna 1999. godine, te da se ponište sve promjene utvrđene spiskom promjena 192/99 u katastarskom operatu Brčko Distrikt BiH. Nadalje, presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da su tužitelji suvlasnici, sa pravom korištenja na nekretninama označenim kao k.č. broj: 2532/6 zvana «Klanac» u dijelu dvorišta opvršine 245 m2 i u dijelu kuća i zgrada površine 52 m2, te nekretnine označena kao k.č. broj 2532/7 zvana «Klanac» u dijelu njiva 5. klase, površine 240 m2 i u dijelu keća i zgrada površine 16 m2, upisane u PI broj: 318 KO Brčko I, te da su suvlasnici na stambenoj zgradi koja je izgrađena na k.č. broj 763/11, te da su korisnici zemljišta označenog kao k.č. broj 763/11, kućište i dvorište u površini od 259 m2, upisanih u ZK ulošku broj 5066 KO Brčko, svaki sa dijelom od po ¼ , a što je apelant dužan priznati i trpjeti da se upišu u katastarskom elaboratu i gruntovnim knjigama sa pripadajućim dijelovima.
3. U postupku po žalbi Apelacioni sud je ukinuo presudu Osnovnog suda od 20. aprila 2005. godine, održao raspravu u cilju otklanjanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka te potpunog i tačnog utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, nakon čega je donio presudu, broj GŽ-277/05 od 12. jula 2006. godine. Apelacioni sud je u presudi utvrdio da je tužitelj Kemal Čelik sukorisnik nekretnina označenih kao parc. Br. 2532/6 zv. «Klanac» u dijelu dvorište od 245 m2 i u dijelu kuća i zgrada od 52 m2 i parc. Br. 2532/7 zv. «Klanac» u dijelu njiva V klase od 240 m2 i u dijelu kuća i zgrada od 16 m2 sve upisane u PL.br. 318 k.o. Brčko I, te da je suvlasnik stambene zgrade izgrađene na k.č.br. 763/11 i nosilac prava građenja na zemljištu označenom kao k.č. br. 763/11 kućište i dvorište od 259 m2 upisanih u zk.ul. br. 5066 k.o. Brčko sve sa dijelom od 1/4 (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj sa pripadajućim dijelom od ¼ u katstarskom operatu i zemljišnoj knjizi evidentira kao sukorisnik i upiše kao suvlasnik i sunosilac prava građenja na predmetnim nekretninama pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Kako drugotužitelj nije izjavio žalbu protiv prvostepene presude presuda je u odnosu na njega ostala neizmjenjena. Apelancioni sud je u postupku utvrdio da su sporne nekretnine bile vlasništvo majke parničnih stranaka (braće) u trenutnu njene smrti, a da su tužitelj i apelant i druga i dva njihova brata jedini zakonski nasljednici koji se pojavljuju u prvom nasljednom redu i naslijeđuju na jednake dijelove prava na spornim nekretninama. Apelant je u postupku osporio tužbeni zahtjev tvrdnjom da su roditelji parničnih stranaka ustupili i razdijelili svoju imovinu svojoj djeci tako što su tužitelju i bratu Fadilu Čeliku darovali dio svojih nekretnina, a da preostali dio poslije njihove smrti naslijeđuju apelant i brat Vahid Čelik. Sve dokaze u tom pravcu koje je predložio apelant su provedeni , ali je zaključeno da niti jedan dokaz i ostali procesni materijali ne vode osnovanosti takvog prigovora i odbijanju tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, u presudi je dalje navedeno da je tačno da su roditelji parničnih staranaka prema članu 109. Zakona o naslijeđivanju («Službeni glasnik SR BiH», br. 7/80 i 15/80) mogli pravnim poslom među živima svojoj djeci ustupiti i razdijeliti cjelokupnu ili dio imovine, s tim što je sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine morao biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije i uz saglasnost sve djece shodno članu 110. Zakona o naslijeđivanju. U sporazumu je mogla biti obuhvaćena samo imovina ustupaoca koja postoji u trenutku njegovo zaključenja, shodno članu 111. Zakona o naslijeđivanju, a u suprotnom je ništav. Dakle, kako je nadalje navedeno u presudi, radi se o strogo formalnom pravnom poslu te nepoštivanje forme povlači ništavost sporazuma. U konkretnom slučaju, kako sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine nije zaključen u pismenom obliku, irelevantni su, po mišljenju Suda, apelantovi prigovori i dokazi da su roditelji parničnih stranaka ustupili i razdijelili svoju imovinu svojoj djeci i da su se sva djeca, a i sam apelant, sa tim saglasili, , jer takav usmeni sporazum nije punovažan.
4. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je, po njegovom mišljenju, on iznio sve dokaze kojima je dokazivao tačnost svojih navoda a pobijao tužbeni zahtjev i da drugih dokaza nije ni bilo. Apelant je naveo da je nesporno dokazano u postupku da je između roditelja dok su bili živi i sve djece postignut dogovor oko diobe nasljedstva i da je taj dogovor i realizovan prije dvadeset godina kada je dvojci braće poklonjen dio imovine. U ostalom dijelu apelacije se analiziraju iskazi svjedoka i ostali dokazi provedeni u postupku i insistira na činjenici da su roditelji za života raspodijelili imovinu što je Apelacioni sud, po apelantovom mišljenju, trebao i potvrditi te odbiti tužbeni zahtjev.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant je u svojoj apelaciji osporio presudu Apelacionog suda ukazujući na to da su svi dokazi u postupku ukazivali na neosnovanost tužbenog zahtjeva u kojem su apelantova braća (u žalbenom postupku jedan od braće) tražili utvrđenje prava vlasništva na imovini koja je ostala nakon smrti njihovih roditelja, odnosno na činjenicu da su roditelji za života podijelili imovinu svojoj djeci usmenim sporazumom sa kojim su se sva djeca navodno složila. Apelacioni sud je dao obrazloženje za svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji je zasnovao na relavantnim odredbama materijalnog zakona, provedeni su svi dokazi koje je apelant predožio a omogućeno mu je i da ospori dokaze tužiteljeske strane. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je Apelacioni sud donio drugačiju odluku od one koju je po mišljenju apelanta trebalo donijeti na temelju dokaza koji su provedeni u postupku, odnosno apelant je u suštini nezadovoljan odlukom ali ne ukazuje na neke procesne greške u postupku ili neke druge povrede prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). U konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović