Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/06 (M. Š.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2510/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2510/06, rješavajući apelaciju Marinka Šimunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Šimunovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-Gž- 06-000 340 od 9. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Šimunović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa odvjetnički ured Sesar-Ćurić Mostar, podnio je, 28. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 340 od 9. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-495/01-I od 12. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000 340 od 9. juna 2006. godine, obavezan je apelant, kao tuženi, da plati Sulejmanu Spahoviću iz Mostara (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 3.150,00 KM na ime korištenja tužiteljevog stana od 1. novembra 2000. godine do 14. septembra 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 5. juna 2001. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Ujedno je po protutužbi apelanta tužitelju naloženo da na ime izvršenih korisnih ulaganja isplati apelantu iznos od 275,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. oktobra 2001. godine kao dana podnošenja protutužbe do konačne isplate.

3. Redovni sudovi su u obrazloženju presuda naveli da su uvidom u Zaključak o dozvoli izvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (CRPC), koji je donio Odjel prostornog graditeljstva i stambeno komunalnog graditeljstva Općine Mostar-Jugozapad, broj 07/II-3-609/98 od 10. oktobra 2000. godine, utvrdili da se tužitelj vraća u posjed predmetnog stana, a da apelantu kao privremenom korisniku stana prestaje pravo privremenog korištenja, te da je dužan iseliti se u roku od 15 dana od dana prijema navedenog zaključka. Zapisnik o primopredaji predmetnog stana potpisan je 14. septembra 2001. godine od strane apelanta i tužitelja. Sud je dalje utvrdio da među parničnim strankama nije sporno, a što je sud utvrdio uvidom u pismenu dokumantaciju, da je apelant predmetni stan koristio legalno temeljem rješenja izdatog od nadležnog organa Općine Mostar, da je Zaključkom o dozvoli izvršenja odluke CRPC od 10. oktobra 2000. godine apelantu naloženo da iseli iz predmetnog stana u roku od petnaest dana od dana prijema zaključka, pa je apelant, 1. novembra 2000. godine, postao bespravni korisnik stana i taj status je imao sve do 14. septembra 2001. godine, kada je izvršena primopredaja stana.

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je od strane sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant navodi da su sudovi utvrdili period bespravnog korištenja stana od dana donošenja Zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC. Niti jedan od sudova, kako navodi apelant, nije utvrđivao da li je i kada apelant primio navedeni zaključak, a upravo od tog momenta bi bio bespavni korisnik. Apelant dalje ističe da je ovu činjenicu isticao tokom prvostepenog i žalbenog postupka, jer samo donošenje rješenja ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje dok ne bude dostavljeno stranci na koju se odnosi, a tek protekom roka za žalbu ili pravomoćnošću rješenja ono proizvodi pravno djelovanje. Upravo ova odlučna činjenica je bitna da bi se utvrdilo da li je i koliko apelant bespravno koristio predmetni stan, te u kojem obimu tužitelju pripada naknada koja je bila predmet sudskog postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

8. Apelant je u apelaciji naveo da su sudovi period njegovog bespravnog korištenja predmetnog stana računali od dana donošenja Zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC, a da pri tome nisu utvrdili kada je on primio navedeni zaključak, odnosno protek roka od 15 dana od dana prijema zaključka. Apelant je osporenom presudom obavezan da tužitelju na ime bespravnog korištenja predmetnog stana plati određeni iznos za period od 1. novembra 2000. godine do 14. septembra 2001. godine. Ustavni sud zapaža da je u provedenom sudskom postupku utvrđeno da je Zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC donesen 10. oktobra 2000. godine, da je njime apelantu naloženo iseljenje u roku od 15 dana od dana prijema Zaključka, te da je apelant postao bespravni korisnik stana 1. novembra 2000. godine. Ustvani sud konstatira da iz navedenog proizilazi da nije tačan navod apelanta da se period bespravnog korištenja računa od dana donošenja predmetnog zaključka, to jeste 10. oktobra 2000. godine već od 1. novembra 2000. godine. Pored toga iz prvostepene i drugostepene odluke sudova ne proizilazi da je apelant prigovarao u pogledu datuma prijema predmetnog zaključka, niti je apelant ove svoje navode potkrijepio bilo kakvim dokazima dostavljenim uz apelaciju.

9. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da je arbitrarno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud, kako je već navedeno, nije pronašao ništa što bi ukazalo da su osporene odluke arbitrarne u bilo kojem segmentu.

10. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/06 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio