Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2580/06 (K. D., D. G. i B. Đ.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2580/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2580/06, rješavajući apelaciju Kolje Dodaja i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kolje Dodaja, Damira Glavaša i Barde Đonlešaja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev-355/05 od 20. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kolja Dodaj, Damir Glavaš i Bardo Đonlešaj (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa odvjetnički ured Sesar-Ćurić Mostar, podnijeli su, 1. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-355/05 od 20. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3/03 od 3. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-291/04 od 30. septembra 2004. godine, odbijeni su apelanti sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se obaveže Općina Mostar - Stari grad (u daljnjem tekstu: tužena) da im preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovne prostore prema ugovorima o zakupu u stanju u kakvo su ih doveli apelanti nakon izvršenih građevinskih adaptacionih radova prema urbanističko-tehničkim uslovima, kao i sa alternativnim tužbenim zahtjevom kojim su tražili da im tužena isplati vrijednost građevinskih radova koje su izveli u predmetnim poslovnim prostorima prema nalazu sudskog vještaka građevinske struke koji bi se proglasio sasatavnim dijelom presude. Apelanti su navedenom presudom obavezani da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.896,00 KM.

3. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-291/04 od 30. septembra 2004. godine izjavili reviziju, koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu, presudom broj Rev-355/05 od 20. aprila 2006.godine.

4. U obrazloženju nižestepenih presuda se navodi da je nesporno među parničnim strankama da su imali zaključene ugovore o zakupu poslovnih prostora u mostarskoj općini Stari grad. Navedene poslovne prostore držali su u svom posjedu do početka ratnih dejstava 1991. godine. Nakon prestanka ratnih dejstava apelanti nisu u posjedu poslovnih prostora, jer ih je tužena izdala trećim licima. U odnosu na apelanta Kolja Dodaja sud je utvrdio da je njegov ugovor o zakupu poslovnog prostora bio zaključen na određeno vrijeme do 1. decembra 1995. godine. U odnosu na Damira Glavaša sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, jer iz izvještaja Medžlisa islamske vjerske zajednice proizilazi da je predmetni poslovni prostor vakufski, a ne općinski, pa ga tužena zbog toga ne može niti predati apelantu. U odnosu na apelanta Bardo Đonlešaja sud je utvrdio da je napustio poslovni objekat 1991. godine zbog ratnih dejstava, ali se poslije rata nije obraćao tuženoj sa zahtjevom da mu se prioritetno u odnosu na druga zainteresovana lica vrati u posjed sporni poslovni prostor, niti se javio na licitaciju svih podlovnih prostora tužene. Sudovi su zaključili da niti u jednom od zaključenih ugovora o zakupu, nije propisana obaveza tužene da nakon prestanka trajanja ugovora o zakupu isplati bilo kakve troškove izvršenih građevinskih i adaptacionih radova koje su apelanti imali u zakupljenim poslovnim prostorima, a iz tumačenja i smisla ugovora nedvojbeno proizilazi jasna obaveza apelanata da troškovi adaptacije poslovnih prostora padaju na teret upravo apelanata. Sudovi su zaključili da prema odredbi člana 137. Zakona o obligacionim odnosima, u konkretnom slučaju se radi o nemogućnosti ispunjenja ugovora za koje ne odgovara niti jedna strana, obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o okolnostima koje su nastale na ovim područjima (rat i neposredna ratna opsanost), a koje okolnosti ugovorne strane u vrijeme zaključenja ugovora nisu mogle predvidjeti, niti na njih utjecati.

5. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenog prava apelanti vide u tome što je od strane sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelanti ističu da je rat prekinuo apelante u korištenju poslovnih prostora jer se isti nalaze u zoni najžešćih vatrenih okršaja i uglavnom su bil oštećeni i devastirani. Smatraju da ugovor nije mogao prestati sa važenjem zbog ratnih djelovanja nego je samo nastupio prekid i prestankom ratnih djelovanja tuženi je imao obavezu apelantima omogućiti nastavak korištenja predmetnih poslovnih prostora. Međutim, tužena je sve predratne poslovne prostore dala u zakup trećim licima. Prema mišljenju apelanata viša sila je u osporenim odlukama protumačena isključivo u korist tužene, a što je suprotno zakonu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vid,i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak u kojem su utvrdili relevantne činjenice vezane za navode apelanata da je tužena obavezna da im vrati u posjed predmetne poslovne prostore koje su prije rata držali u zakupu temeljem zaključenih ugovora, ili da im isplati vrijednost građevinskih radova.. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su sudovi na proizvoljan način utvrdili relevantne činjenice, ili da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, a apelanti su u suštini nezadovoljni ishodom postupka. Međutim, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

10. Prema navedenom, ustavni sud je zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelanti također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2580/06 (K. D., D. G. i B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio