Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2607/06 (S. D. i dr.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2607/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2607/06, rješavajući apelaciju Senije Dautović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senije Dautović, Edine Muhović, Suvade Slamnjaković, Mile Vilogorac, Melihe Šehović, Bose Korać, Fatime Gosto, Remze Veladžić, Vilde Jazvin i Emine Čolpa, podnesena protiv Dopunskog rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev-179/05 od 20. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senija Dautović idr. (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Slobodan Cucić, advokat iz Sarajeva, podnijele su, 7. septembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Dopunskog rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-179/05 od 20. juna 2006. godine.

2. Pravomoćnom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1985/04 od 28. oktobra 2004. godine, naloženo je «Central profit banci» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanticama kao tužiteljicama, isplati pojedinačne iznose na ime neisplaćenih plaća, obračunate zatezne kamate i jubilarne nagrade, sa zakonskim zateznim kamatama za svaku apelanticu pojedinačno.

3. Tužena je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju. Apelantice su podnijele odgovor na reviziju tužene sa zahtjevom da im se dosudi naknada parničnog troška –«odgovora na reviziju» u iznosu od 11.440,00 KM.

4. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-179/05 od 23. februara 2006. godine, kojom je nižestepene presude preinačio u odluci o zateznim kamatama. U ostalom dijelu revizija tužene je odbijena. Vrhovni sud u navedenoj presudi nije odlučio o zahtjevu apelantica da im se dosudi naknada parničnog troška –«odgovora na reviziju» u iznosu od 11.440,00 KM. Apelantice su, stoga, podneskom od 6. aprila 2006. godine podnijele prijedlog Vrhovnom sudu za donošenje dopunskog rješenja kojim bi Vrhovni sud odlučio o naknadi parničnih troškova odnosno sastava navedenog podneska –«odgovora na reviziju» u iznosu od 11.440,00 KM.

5. Vrhovni sud je osporenim Dopunskim rješenjem, broj Rev-179/05 od 20. juna 2006. godine, odbio zahtjev apelantica za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da «prilikom odlučivanja koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud je obavezan uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Troškovi odgovora na reviziju po ocjeni ovog suda u konkretno slučaju nisu bili potrebni troškovi, pa je s toga odbijen prijedlog tužitelja [apelantica] da se tužena obaveže i na naknadu ovih troškova».

6. Apelantice se žale da je osporenim dopunskim rješenjem Vrhovnog suda izvršena povreda njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, iz apelacije proizilazi da se apelantice žale da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno primijeno procesni zakon, čime im je povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatraju da je pravni stav Vrhovnog suda naveden u osporenom rješenju apsolutno neodrživ. Apelantice ističu da stranka u postupku ima pravo na naknadu troškova ukoliko su ti troškovi bili potrebni da bi postigla zaštitu svog prava (ili se odbranila od neosnovanog napada). Da li ovaj uslov ispunjavaju svi izdaci za koje ona traži naknadu sud ocjenjuje uzimajući u obzir sve okolnosti. Međutim, trošak sastava odgovora na reviziju je po mišljenju apelanata van svake sumnje nužan za vođenje parnice i apelanticama nije poznata niti jedna odluka iz sudske prakse kojom stranci ne bi bio priznat taj trošak. Takvo shvatanje proizilazi i iz stilizacije odredbe člana 397. stav 1. ZPP koja glasi: «Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu tog pravnog lijeka».

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

11. Iz apelacije proizilazi da se apelantice žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatraju da im je osporenom odlukom neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju. U pogledu pitanja primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se suština odgovora na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sadrži u odgovoru na sljedeće pitanje: «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza». Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.

12. Ustavni sud ističe da se garanti člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije prijmenjiv u predmetnom slučaju.

13. S obzirom da se, u konkretnom slučaju, vodio sudski postupak u kojem su apelantice učestvovale i u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelantice imaju «opravdan zahtjev», tj. da li su njihove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se pozivaju dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

14. S obzirom na da apelantice smatraju da nisu imale pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati im troškove za sastavljanje odgovora na reviziju, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

15. Ustavni sud zapaža da, pri odlučivanju koje će parnične troškove naknaditi stranci, sud uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su to troškovi kao i njihovoj visini odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (član 387. Zakona o parničnom postupku). Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodng vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, doduše sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi parnicu kako želi, ali se u odnosu na vođenje parnice nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg objektivno prihvatljivog cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je naveo da «prilikom odlučivanja koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud je obavezan uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Troškovi odgovora na reviziju po ocjeni ovog suda u konkretno slučaju nisu bili potrebni troškovi, pa je s toga odbijen prijedlog tužitelja [apelantica] da se tužena obaveže i na naknadu ovih troškova».

16. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelantica osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantice ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantica, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Navodi o kršenju prava na imovinu

17. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

18. Apelantice kršenje prava na imovinu nisu posebno obrazložile, niti su se konkretno pozvale na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi apelantica o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim dopunskim rješenjem apelanticama njihova imovina oduzeta ili da im je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2607/06 (S. D. i dr.) | Sudska praksa | Aktio