Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2845/07 (T. P.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2845/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2845/07, rješavajući apelaciju Tomislava Pupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Pupića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001264 od 25. septembra 2007.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Pupića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001264 od 25. septembra 2007.

godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Pupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je, 24. oktobra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev- 06-001264 od 25. septembra 2007. godine. Apelant je, 17. decembra 2007. godine, uz dopunu apelacije zatražio da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri obustavi od izvršenja sudske odluke donesene u konkretnom slučaju, jer bi posljedice izvršenja nanijele veliku štetu apelantu.

2. Avdija Gogalija, koja je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Mostaru, 6. marta 2000. godine, podnijela je vlasniku stana, Federalnom ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), pismeni zahtjev za kupnju stana koji u zakonom propisanom roku od tri mjeseca (to jeste do 7. juna 2000. godine) nije s njom zaključio ugovor o kupovini stana. Zbog toga je Avdija Gogalija pokrenula sudski postupak, tražeći da presuda u cijelosti nadomjesti ugovor o otkupu predmetnog stana, kako je propisano članom 7. st. 1, 2, 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Tokom parničnog postupka, 10. februara 2002. godine, Avdija Gogalija je umrla. Prvobitno označena tužiteljica Avdija Gogalija je bila pravilno zastupana po punomoćniku, advokatu. Podneskom od 30. oktobra 2002. godine punomoćnik umrle tužiteljice, a po ovlaštenju apelanta, umjesto umrle tužiteljice kao tužitelja označava apelanta, kao njenog nasljednika po pismenoj oporuci pred svjedocima od 16. februara 2001. godine.

3. Prvostepenom presudom Općinskog suda, broj P-960/02-II od 30. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1445/05 od 18. maja 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da je on oporučni nasljednik iza Avdije Gogalija i da je ona, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ispunila propisane uvjete za kupovinu stana 7. juna 2000. godine, da presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupovini stana, te se utvrđuje da je tuženi kao prodavac sa Avdijom Gogalija 7. juna 2000. godine zaključio ugovor o prodaji predmetnog stana po ugovornoj cijeni od 12.769,00 KM. Navedenom prvostepenom presudom apelant je obavezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 627,00 KM.

4. Postupajući po preciziranom tužbenom zahtjevu apelanta Općinski i Kantonalni sud je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom na osnovu utvrđenja da apelant nije stekao status nasljednika umrle, kao nositelja stanarskog prava. Kao razlog za ovu tvrdnju sudovi su naveli da, pismena oporuka pred svjedocima od 16. februara 2001. godine nije zaključena u formi koju propisuje član 67. Zakona o nasljeđivanju, pošto sastavljenu ispravu zavještalac nije svojeručno potpisala, nego je stavila otisak prsta. Članom 67. Zakona o nasljeđivanju propisano je da ostavilac koji zna da čita i piše može sačiniti testament, odnosno oporuku na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Prema tome, za valjanost ovakvog testamenta bitan uslov je da ostavilac svojeručno potpiše ovakav testament. Pošto je ostaviteljica u prisustvu dva svjedoka stavila samo otisak prsta, smatraju sudovi, ovakav testament nije pravno valjan, kao pismeni testament pred svjedocima, a ne ispunjava formu ni bilo koje druge vrste testamenta, predviđene zakonom o nasleđivanju. Zbog toga se ne može utvrditi da je apelant na osnovu ovakve oporuke nasljednik Avdije Gogalije.

5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Osporenom presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-001264 od 25. septembra 2007. godine, revizija apelanta je odbijena kao neosnovana.

6. U obrazloženju Presude Vrhovnog suda je navedeno da su po nalaženju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom zbog nedostatka aktivne legitimacije. Apelant se u reviziji poziva na ugovor o doživotnom izdržavanju zaključenim sa nositeljicom stanarskog prava, broj R-36/01-1 od 1. marta 2001. godine, ovjerenog u Općinskom sudu 14. marta 2001. godine, a da tokom postupka nije dokazao da je sa nositeljicom stanarskog prava živio u ekonomskoj zajednici više od pet godina, što je zakonski uvjet da se po tom osnovu smatra članom njenog porodičnog domaćinstva. Pored toga, odredba člana 9. Zakona o prodaji stanova, prema kojoj stan pod uvjetima iz tog zakona mogu kupiti članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava u slučaju njegove smrti, ne odnosi se na apelanta, koji tokom postupka nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. U obrazloženju je takođe navedeno, da je neosnovan navod apelanta da je umrla nositeljica stanarskog prava sa tuženim zaključila ugovor o kupovini stana 7. juna 2000. godine. Upravo iz razloga što ugovor nije bio zaključen, nositeljica stanarskog prava je pokrenula parnični postupak. Zbog toga apelant i pod pretpostavkom da je nasljednik umrle, nositeljice stanarskog prava, a nije, o kom prethodnom pitanju su nižestepeni sudovi odlučili u skladu s zakonom, ne može naslijediti imovinu koju ostaviteljica u vrijeme smrti nije imala. S obzirom da nositeljica stanarskog prava, kao kupac, sa tuženim prodavcem prije svoje smrti nije zaključila kupoprodajni ugovor, ugovor nije potpisan od obje ugovorne strane (apelant u reviziji tvrdi da ga je ugovor potpisala nositeljica stanarskog prava), takav ugovor nije nastao, pa kupcu do njene smrti nije prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava (član 33. Zakona o prodaji stanova). Zbog toga eventualni nasljednici umrlog nositelja stanarskog prava, samo na osnovu činjenice da je nositelj stanarskog prava potpisao ugovor o prodaji, u slučaju kada ugovor o prodaji nije zaključen, nije nastao (nastaje u času kada ga potpišu obje ugovorne strane), ne mogu naslijediti prava kupca, koja sam za života nije stekao.

7. Apelant se u apelaciji i dopuni apelacije žali da sudovi nisu proveli pravičan postupak, te da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je od strane redovnih sudova učinjena povreda njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelant se žali i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi pogrešno tumačili pozitivno pravo, prije svega Zakon o prodaji stanova, a u vezi s Zakonom o stambenim odnosima. Smatra da sudovi nisu obrazložili koji je bio cilj osporavanja prava apelanta da nastavi koristiti sporni stan, u koji je apelant zakonito uselio na temelju pravno valjanog ugovora o doživotnom izdržavanju i da je s umrlom nositeljicom stanarskog prava živio u zajedničkom domaćinstvu. Navodi da u predmetnom stanu i sada živi, da je to njegov jedini dom, te da miješanje organa javne vlasti u njegovo pravo na dom, nema elemente «mjere neophodne u demokratskom društvu», odnosno da je na njega stavljen pretjeran teret u odnosu na zaštitu opšteg interesa zajednice, u ovom slučaju vlasnika predmetnog stana.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Pravo na pravično suđenje

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Iz apelacije proizilazi da se apelant u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

12. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje očituje se u tome što je predmetnim presudama pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te je tako povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su konkretnim presudama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanta. Zaključke u pogledu utvrđenih činjenica i riješenih pravnih pitanja Vrhovni sud i nižestepeni sudovi su jasno i detaljno obrazložili. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u reviziji protiv drugostepene odluke. Ove navode je detaljno razmotrio Vrhovni sud, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili i Kantonalni i Općinski sud, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni.

14. U pogledu navoda apelanta da je on oporučni nasljednik umrle nositeljice stanarskog prava, sudovi su utvrdili da apelant nije stekao status nasljednika umrle, kao nositelja stanarskog prava na spornom stanu, jer pismena oporuka pred svjedocima od 16. februara 2001. godine nije zaključena u formi koju propisuje član 67. Zakona o nasljeđivanju, a ne ispunjava formu niti bilo koje druge vrste testamenta, predviđene Zakonom o nasljeđivanju što su sudovi u osporenim odlukama detaljno i jasno obrazložili. U vezi ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je apelant zaključio sa nositeljicom stanarskog prava u pravno valjanoj formi, u odnosu na način na koji su sudovi primijenili rokove iz Zakona o stambenim odnosima, koji se tiču stjecanja stanarskog prava u pogledu zahtjeva da se u stanu boravi kao član porodičnog domaćinstva određeni vremenski period, Ustavni sud ne vidi ništa što bi moglo ukazati na proizvoljnost ili na povredu prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Dakle, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Navodi o kršenju prava na privatan i porodični život, dom i prepisku

16. U pogledu navoda apelanta da mu je povrijeđeno pravo na dom koje garantira član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).

17. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u predmetnim parničnim postupcima apelant tražio da sud utvrdi njegova prava na osnovu kojih bi on stekao pravo svojine, odnosno vlasništvo nad predmetnim stanom. Sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Iz činjenica predmeta proizilazi da apelant sa porodicom i dalje živi u predmetnom stanu, koji smatra svojim domom, te da se osporenim odlukama ni na koji način ne tretira pitanje daljnjeg korištenja spornog stana od strane apelanta i njegove porodice niti mu se nalaže iseljenje iz stana. Dakle, Ustavni sud smatra da se osporene odluke redovnih sudova ne odnose na pitanja u vezi predmetnog stana kao apelantovog doma, odnosno da njima nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, te, shodno tome, niti povrede apelantovog prava na poštivanje doma. Zbog toga, s obzirom da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog Ustavom zaštićenog prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu

18. U pogledu žalbi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na „njegovu imovinu“, te da se, u skladu s tim, primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine, inter alia, putem naslijeđa ili dobrovoljnih raspolaganja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marcxk protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 50). U konkretnom slučaju apelant je u parničnom postupku tražio da sud utvrdi da je on nasljednik umrle nositeljice stanarskog prava, koja je zaključila ugovor o prodaji predmetnog stana, odnosno da sud utvrdi da apelant, kao nasljednik, ispunjava uvjete za stjecanje prava na predmetnom stanu.

19. S obzirom da u konkretnom slučaju navodi o pravu na imovinu apelanta predstavljaju nelegitimno očekivanje na sticanje prava vlasništva na spornom stanu, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, zahtjev apelanta za zaštitu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2845/07 (T. P.) | Sudska praksa | Aktio