Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2396/06 (J. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravo na rad
  • Decertificirani policajci
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2396/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2396/06, rješavajući apelaciju Jasmina Mehinagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Mehinagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1406/05 od 11. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Mehinagića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1406/05 od 11. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i član 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Mehinagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je, 10. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjm tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1406/05 od 11. maja 2006. godine.

2. Na osnovu obavijesti Komesara Međunarodnih policijskih snaga (u daljem tekstu: IPTF), od 27. novembra 2001. godine, kojom je IPTF obavjestio Ministarstvo unutarnjih poslova Zeničko- Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) da se apelantu ukida ovlaštenje za rad i da mu neće biti izdata identifikaciona kartica. Tuženi je donio Rješenje, broj 08-04/1-2-34-4-1-189/01 od 3. decembar 2001. godine, o prestanku radnog odnosa apelantu. Odlučujući o prigovoru apelanta od 14. decembra 2001. godine, tuženi je donio Rješenje, brojem 08-04/1-2-34-5-6046-1/01 od 18. februara 2002. godine, kojim je prigovor apelanta odbijen kao neosnovan. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je osporavano rješenje doneseno na osnovu pismene obavijesti Komesara IPTF kao autonomnog organa koju tuženi mora izvršiti, shodno odredbama člana 5. Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini.

3. Apelant je, 25. marta 2002. godine, pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv tuženog, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Općinski sud je Djelomičnom presudom, broj P-430/02 od 7. oktobra 2003. godine, poništio kao nezakonita Rješenja MUP-a kojima je apelantu prestao radni odnos, a zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojim je traženo vraćanje na posao, odbio kao neosnovan. Taj sud je, obrazlažući presudu, naveo da je za donošenje odluke sazreo samo dio tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, zbog čega se opredijelio za donošenje djelomične presude. Taj sud je utvrdio da su u Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, u čl. 121. i 122. («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) taksativno navedeni razlozi i način prestanka radnog odnosa, a među tim razlozima nije predviđen «oduzimanje ovlaštenja za rad od strane IPTF Komesara». To prema mišljenju navedenog suda ima za posljedicu da su pobijana rješenja MUP-a nezakonita i da nemaju uporišta u Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. U pogledu zahtjeva apelanta koji se ticao hitnog vraćanja na posao, postavljenog u privremenoj mjeri, Općinski sud je odlučio odbiti kao neosnovan ističući da je apelantu odlukom IPTF oduzeto ovlašćenje za vršenje policijskih dužnosti, da je na tu odluku apelant izjavio prigovor i da po tom prigovoru još nije odlučeno a što bi moglo biti predhodno pitanje, te nije zrelo za konačnu odluku.

4. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je svojom Presudom, broj Gž- 2034/03 od 7. aprila 2004. godine, odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Na Presudu Kantonalnog suda tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koja je Presudom broj Rev-581/04 od 15. marta 2005. godine uvažena, presuda Kantonalnog suda broj Gž-2034/03 od 7. aprila 2004. godine ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud smatra da revizija osnovano ukazuje da je odluka drugostepenog suda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka. Naime, prihvatajući prvostepenu presudu da su se u konkretnom slučaju stekli zakonski uslovi za donošenje djelomične presude a da ostali dijelovi tužbenog zahtjeva nisu sazrili za presuđenje, drugostepeni sud je postupio suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH. Ovo iz razloga što se prema postavljenom petitu tužbe radi o objektivnoj kumulaciji više tužbenih zahtjeva, a prvostepeni sud je pružio zaštitu samo u odnosu na utvrđujući dio tužbenog zahtjeva, odbijajući zahtjev za činidbu. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda ta dva zahtjeva su u vezi, odnosno ukoliko je dospio zahtjev za utvrđenje, dospio je i zahtjev za činidbu pa nije bilo uslova da se donese djelomična presuda.

6. Kantonalni sud je, u ponovnom postupku, o žalbi izjavljenoj protiv djelomične presude, donio Presudu, broj Gž-379/05 od 19. oktobra 2005. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog kojima je prvostepenu presudu osporio zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, kako dalje obrazlaže taj sud, pri donošenju odluke trebalo je imati u vidu odredbe Aneksa 11 Općeg okvirnog sporazuma o miru u BiH, odredbe Sporazuma o rekonstrukciji policije u FBiH, odredbe Peterzburške deklaracije o FBiH, te dokumente IPTF od 11/3, kojima je utvrđena nadležnost i ovlaštenaja IPTF-a da vrši pregled i certifikaciju službenika MUP-a. Ove odredbe se vezuju i za odredbe člana 3 poglavlja VII Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojima je propisano da međunarodni ugovori i drugi međunarodni sporazumi koji su na snazi u odnosu na FBiH, kao i opšta pravila međunarodnog prava, čine sastavni dio zakonodavstva FBiH, te da u slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora i zakonodavstva sa domaćim zakonodavstvom, preovladava međunarodni ugovor. To u konkretnom slučaju znači da odlučivanje o davanju i oduzimanju dozvola za obavljanje policijske dužnosti je u isključivoj nadležnosti IPTF-a odnosno Komesara IPTF-a, tako da o tome ne može odlučivati ni MUP a ni sud niti bilo koji drugi organ u FBiH, odnosno navedena odluka IPTF se ne može pobijati bilo kakvim pravnim sredstvima i ima se provesti u djelo.

7. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-1406/05 od 11. maja 2006. godine, kojom je reviziju odbio. Ispitujući pobijanu presudu, taj sud je utvrdio da drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo preinačavajući presudu Općinskog suda. Vrhovni sud je ponovio da su temelj za donošenje drugostepene presude propisi međunarodnog karaktera, te da se isti imaju sprovesti u djelo pa su revizijski prigovori u pogledu obavezne primjene domicilnih zakona, u konkretnom slučaju neosnovani.

8. Apelant smatra da su presude Vrhovnog i Kantonalnog suda nezakonite, jer nisu apsolutno odgovorile na prigovor koji se tiče uskraćivanja vođenja disciplinskog postupka u kojemu bi bila utvrđena povreda službene dužnosti sa njegove strane, niti su pri donošenju osporenih rješenja primjenjivane odredbe domicilnih zakona koje regulišu radne odnose. Zbog toga su, kako tvrdi apelant, navedene presude nezakonite i suprotne načelima prava na pravično suđenje zagarantovanim članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga, apelant smatra da mu je donošenjem pobijane presude Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo predviđeno odredbama čl 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u pogledu eventualnih povreda prava na pravično suđenje, djelotvoran pravni lijek i prava na rad, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je Vrhovni sud izostavio u obrazloženju svoje odluke navesti razloge koji se tiču uskraćivanja vođenja disciplinskog postupka i utvrđivanja disciplinske odgovornosti i primjene međunarodnih a ne domicilnih propisa. Ustavni sud napominje da je nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i dr.)ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu «Ustava» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

12. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je apelantu, nakon prijema rješenja kojim mu je odbijen prigovor izjavljen na rješenje o prestanku radnog odnosa, omogućeno da se o njegovom zahtjevu raspravlja pred sudom. Apelant je naime, po prijemu navedenog rješenja, podnošenjem tužbe pokrenuo parnični postupak radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, o kojem se odlučivalo kroz tri sudske instance primjenom odredaba međunarodnog karaktera, koje je potpisala Država Bosna i Hercegovina i oba njena entiteta (Aneks 11 Općeg okvirnog sporazuma o miru u BiH, Sporazum o rekonstrukciji policije u FBiH, odredbe Petersburške deklaracije o FBiH te dokumenti IPTF 11/03). U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio i dao razloge neprihvaćanja apelantovih navoda iz tužbe, cijeneći da su u suprotnosti sa sadržinom spisa te relevantim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a da vrši pregled i certifikaciju službenika MUP-a. Stoga, Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa odbijen kao neosnovan, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koje se poziva, zbog čega nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-1120/04 od 13. oktobra 2005. godine). Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se takođe žali da mu je pobijanim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, apelant ni u pogledu ove eventualne povrede ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede državama članicama pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak pokrenut po apelantovoj tužbi, te da mu je omogućeno izjavljivanje žalbe i revizije, dakle i redovnog i vanrednog pravnog lijeka, o kojima su sudovi donijeli svoje odluke. Pored toga, Ustavni sud napominje da ovaj član ima supsidijarni karakter i da se apelant žali na povredu ovoga prava u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući to u vidu i s obzirom da je Ustavni sud zaključio da su apelantovi navodi u vezi povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, to slijedi da je i dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Povredu prava na imovinu apelant vidi u «lišavanju» mogućnosti da dalje svojim radom u MUP-u ostvaruje redovne mjesečne plaće. Ustavni sud ovdje podsjeća da prema praksi Evropskog suda i «legitimno očekivanje da će se određeni uvjeti primjenjivati» predstavlja imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Presudu Evropskog suda Pine Valley Developments LTD protiv Irske iz 1991. godine). U slučaju kada je određena osoba u radnom odnosu, ona obavljajući određene poslove za poslodavca «legitimno», sukladno Zakonu o radu, očekuje naknadu za taj svoj rad. Takva vrsta naknade predstavljala bi imovinu zaštićenu Evropskom konvencijom po navedenom principu «legitimnog očekivanja». Međutim, u konkretnom slučaju apelantu je prestao radni odnos, on ne obavlja nikakve poslove za koje bi legitimno mogao očekivati i naknadu i u sudskom postupku nije dokazao da mu je radni odnos prestao nezakonito, zbog čega Ustavni sud konstatira da apelant ovdje nema «zaštićene» imovine. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da apelantu u ovom slučaju nije niti bilo moguće povrijediti pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega ovaj navod ocjenjuje ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavnom Bosne i Hercegovine.

15. Apelant se, dalje, žali na povredu njegovog prava na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da ovaj dio apelacije odbaci kao nedopušten, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović