Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2568/06 (J. i M. Š.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2568/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 2568/06, rješavajući apelaciju Jelene i Marice Šimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene i Marice Šimić podnesena zbog povrede prava na pristup sudu u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Banja Luci u predmetu broj P-2914/98, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena i Marica Šimić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banja Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnijele su, 20. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava pristupa sudu u postupku koji se vodio po njihovoj tužbi radi naknade nematerijalne štete u predmetu broj P-2914/98 kod Osnovnog suda u Bana Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

2. Apelantice su u svojstvu II i III tužiteljica, te Josip Šimić (u daljnjem tekstu: I-tužitelj), 30. oktobra 1998. godine, Osnovnom sudu podnijele tužbu protiv Republike Srpske – Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u visini od 80.000 KM. U tužbi su naveli da su oni zakonski nasljednici iza Ivice Šimića koji je poginuo, 31. maja 1994. godine, kao vojnik tužene, te da zbog pretrpljenih psihičkih bolova zbog gubitka bliskog srodnika potražuju naknadu materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 80.000 KM (otac i majka poginulog po 30.000 KM, a sestra 20.000 KM).

3. Osnovni sud je rješenjem od 21. decembra 2001. godine zakazao prvo ročište za glavnu raspravu za 12. mart 2002. godine. Pismeni odgovor na tužbu tužena je dostavila 28. februara 2002. godine .

4. Osnovni sud je, 12. marta 2002. godine, donio Rješenje pod brojem P-2914/98 kojim je prekinuo postupak u predmetnoj parnici, zbog smrti I-tužitelja, te konstatovao da će se postupak nastaviti kad njegovi nasljednici sami ili na poziv suda preuzmu postupak. U obrazloženju rješenja, taj sud je naveo da su apelantice na ročištu izjavile da je I-tužitelj umro u toku 2000. godine, pa kako nije imao punomoćnika, to je sud na osnovu člana 212. tačka 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP), postupak prekinuo.

5. Povodom rješenja kojim se postupak prekida, apelantice su, 8. aprila 2002. godine, u spis uložile podnesak u kojem su istakle da nije bilo mjesta za donošenje takvog rješenja, obzirom da su one zakonske nasljednice I-tužitelja, pa su predložile da se postupak ne odugovlači nego da se zakaže rasprava ili ukoliko sud taj prijedlog ne usvoji, da se podnesak smatra blagovremeno izjavljenom žalbom i uputi nadležnom sudu radi rješavanja.

6. Osnovni sud je rješenjem od 19. jula 2002. godine zakazao ročište za 19. septembar 2002. godine, na kojem je naložio apelanticama da tačno opredijele tužbeni zahtjev, što su one i učinile podneskom od 26. septembra 2002. godine. Od tada, pa do ustupanja spisa Pravobranilaštvu 27. decembra 2005. godine, Osnovni sud nije poduzimao radnje u postupku.

7. Pravobranilaštvo je pod brojem Un-2771/06 sačinilo zapisnik o usmenoj raspravi održanoj 22. novembra 2006. godine, na kojem su apelantice upoznate sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 103/05; u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu), nakon čega im je ponuđeno zaključenje vansudskog poravnanja i mogućnost da se u roku od pet dana izjasne da li na poravnanje pristaju.

8. Pravobranilaštvo je 30. novembra 2006. godine, sačinilo zapisnik o usmenoj raspravi na kojem je konstatovano da apelantice pristaju na vansudsko poravnanje, nakon čega je isto zaključeno i potpisano.

9. Apelantice navode da su više puta usmeno i pismenim podnescima bezuspješno pokušavale urgirati kod suda uzimanje predmeta u rad, odnosno da su se i održana ročišta zakazala zahvaljujući njihovom upornom urgiranju. Apelantice naglašavaju da od 26. septembra 2002. godine, kada su po nalogu suda jasno opredijelile svoj tužbeni zahtjev, sud nije poduzeo niti jednu radnju u postupku, a od podnošenja tužbe do apelacije proteklo je sedam godina u kojem periodu sud nije poduzeo nikakvu aktivnost da predmet riješi i donese odluku. Zbog navedenog, apelantice traže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u odnosu na pravo pristupa sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da odredi isplatu naknade neimovinske štete zbog povrede navedenog ustavnog prava od strane Republike Srpske u iznosu od 500,00 KM za svaku godinu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju, apelantice su podnijele apelaciju 20. augusta 2006. godine, dakle u vrijeme kad je već na snazi bio Zakon o ostvarivanju prava na naknadu, koji je stupio na pravnu snagu 21. novembra 2005. godine, ističući da im je zbog nepostupanja suda odnosno neprocesuiranja njihove tužbe povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao sastavni elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedeni Zakon, u članu 1. propisuje da se njim uređuje postupak, uslovi, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja (...), u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Nadalje, u članu 4. istog Zakona propisano je da se postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi putem vansudskog poravnanja kod Pravobranilaštva, a u članu 5. da se predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom Pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

13. Ustavni sud je prilikom pribavljanja odgovora na apelaciju i na uvid spisa Osnovnog suda broj P-

2914/98, utvrdio da je cio spis, 27. decembra 2005. godine, od strane Osnovnog suda dostavljen nadležnom Pravobranilaštvu, koje je, 30. novembra 2006. godine, u predmetu broj Un-2771/06 sa apelanticama zaključilo vansudsko poravnanje. Apelantice su dakle, prihvatile ponuđenu nagodbu u pogledu visine štete koju potražuju, čime je konkretna pravna stvar okončana.

14. U takvim okolnostima, prilikom ocjene da li se zaista radilo o povredi prava pristupa sudu, Ustavni sud je imao u vidu da već u vrijeme podnošenja apelacije Osnovni sud, zbog stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu, nije bio nadležan za rješavanje konkretne pravne stvari, te da je cio spis već bio dostavljen Pravobranilaštvu na nadležno postupanje. Pored toga, Ustavni sud je uvidom u dokumentaciju spisa predmeta zaključio da je zahtjev apelantica riješen pred Pravobranilaštvom tri mjeseca nakon podnošenja apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se ne može govoriti o povredi prava pristupa sudu, jer promatrajući postupak u cjelini, proizilazi da apelantice u ovom slučaju nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje ovog ustavom zaštićenog prava, s obzirom da je njihov zahtjev okončan putem vansudskog poravnanja, zbog čega je apelacioja očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Apelantice se također žale na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da član 14. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter, a to znači da se ne može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelantice o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava pristupa sudu. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava pristupa sudu, proizilazi da su navodi apelantica u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2568/06 (J. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio