Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-552/08 (M. Z.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-552/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 552/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Zukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000497 od 31. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je, 20. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hecegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-

000497 od 31. jula 2007. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravomoćne presude.

2. Apelant je tužbom pokrenuo postupak protiv GP «Put» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu prvotuženi) i «Sarajevo osiguranja» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade nematerijalne štete. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu, broj P-1534/97 od 19. novembra 2004. godine, kojom je prvotuženi dužan apelantu isplatiti iznos od 45.000 KM na ime naknade nematerijalne štete sa zakonskom zeteznom kamatom i isplatiti mu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.665, 00 KM, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da je apelant povrijeđen na radu zbog nepropisnog rukovanja sa sredstvima rada. Sud je, imajući u vidi sve okolnosti slučaja, zaključio da u organizaciji rada i obezbjeđivanju uslova rada i propusata samog apelanta postoji podjeljena odgovornost u omjeru od 50%. Sud se pozvao na odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i utvrdio da apelantu pripada naknada u ukupnom iznosu od 45.000 KM. U vezi sa utvrđenom naknadom, između ostalih, za pretrpljeni bol sud je cijenio trajanje i intenzitet bolova i utvrdio naknadu u iznosu od 22.000 KM, uz odbitak od 50% na ime doprinosa apelanta. U skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima sud je apelantu dodjelio kamate na dosuđeni iznos od dana podnošenja tužbe. Odluku o troškovima postupka sud je odredio na osnovu člana 383. Zakona o parničnom postupku, prema uspjehu apelanta u postupku. Sud je utvrdio da je apelant uspio sa 23,68% u parnici pa mu je dosudio iznos od 3.665 KM. U odnosu na drugotuženog sud se izjasnio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakao drugotuženi, jer nije dostavljena polica osiguranja i nije utvrđeno da je apelant bio osiguran kod drugotuženog, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog.

4. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu, broj Gž 837/05 od 18. novembra 2005. godine, kojim je žalbe apelanta i prvotuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da je nakon održane rasprave pred prvostepenim sudom pravilno utvrđeno da je uzrok nesreće nepropisno rukovanje sredstvom rada, da nije potpisana vansudska nagodba, te da je prvostepeni sud pravilno, primjenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem naknada služi, na ime umanjenje životne sposobnosti u procentu od 75%, dosudio iznos od 50.000 KM, za pretrpljene bolove iznos od 22.000 KM, za pretrpljeni strah iznos od 12.000 KM, a na ime naknade zbog naruženosti iznos od 6.000 KM, koji je umanjio za 50% zbog doprinosa apelanta ovoj nesreći, tako da je ukupno apelantu dosuđeno 45.000 KM.

6. Protiv drugostepene presude prvotuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud donio je Presudu, broj 070-0-Rev-06-000497 od 31. jula 2007.godine, kojom je reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantu na ime naknade neimovinske štete umjesto ukupnog iznosa od 45.000 KM dosudio iznos od 42.000 KM, a na ime troškova postupka umjesto iznosa od 3.665,00KM dosudio je iznos od 3.421 KM, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Vrhovni sud je naveo da je naknada šete zbog pretrpljenog bola suviše visoko određena, te da je prema intenzitetu i visini trajanja bolova adekvatan iznos od 16.000 KM, zbog čega je apelantu ukupno određena naknada u visini od 42.000 KM. Odluka o troškovima postupka donijeta je na osnovu člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, srazmjerno uspjehu apelanta u parnici.

7. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je revizija usvojena, a koji se odnosi na iznos dosuđen zbog pretrpljenog bola. Apelant navodi da je neovlašteno, proizvoljno i bez osnova Vrhovni sud izvršio ocjenu dokaza, te preinačio nižestepene presude .

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud konstatuje da je u postupku po reviziji Vrhovni sud preinačio nižestepene presude na način da je apelantu umanjio iznos dosuđen na ime naknade štete zbog pretrpljene boli.

11. Budući da iz navoda proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da je apelantu previsoko utvrđen iznos na ime pretrpljene boli, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U kontekstu navedenog, Vrhovni sud je u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da je iznos od 16.000 KM „adekvatna naknada“, srazmjeran intenzitetu i vremenu trajanja pretrpljenog bola. Ustavni sud podsjeća da je članom 200. stav. 1. Zakona o obligacioniom odnosima propisano «Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjena životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i o njenom odsustvu.» U stavu 2. je navedeno da će prilikom odlučivanja o naknadi i visini sud voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Dakle, radi se o ocjeni suda koji po pravičnosti, u skladu sa svim okolnostima slučaja, odlučuje o visini naknade. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud na proizvoljan način primjenio procesno pravne propise ili da su nepravično primijenjeni na štetu apelanta,.jer Vrhovni sud u revizionom postupku nije utvrđivao činjenice kako to prezentuje apelant, te da je tako, navodno, odlučivao o prigovorima o kojima nije nadležan da odlučuje. Naime, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud rješavajući o reviziji prvotuženog drugačijom ocjenom dokaza utvrdio da je u ovom dijelu previsoko dosuđena naknada, za što je dao jasne i precizne razloge na temelju čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud iskazao proizvoljnost u svome postupanju.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-552/08 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio