Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3320/07 (S. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3320/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-3320/07, rješavajući apelaciju Sakiba Maljiševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Maljiševića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-001031, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Maljiševića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-P-06- 001 705 od 8. maja 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakib Maljišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bukinje, Opština Tuzla, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle podnio je, 7. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke o žalbi u razumnom roku od strane Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 003-0-Gž-07-001031 i protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 032-0-P-06-001 705 od 8. maja 2007. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere tražeći da Ustavni sud: «naloži Federaciji BiH da donese privremenu mjeru i odmah omogući apelantu kao i njegovoj obitelji slobodu kretanja i nastanjivanja, te pravo na dom i privatnost, a u nemogućnosti donošenja efikasne mjere, obezbijedi drugi odgovarajući dom, da naredi Federaciji BiH: da pravosnažno okonča parnični postupak po tužbi za smetanje posjeda apelanta, omogući pravo na pristup sudu da pravosnažno okonča krivični postupak protiv lica koja su počinila krivična djela na štetu apelanta, da na ime povrede prava na pristup sudu i na ime pretrpljenog psihičkog bola zbog trpljenja usljed ograničenja i povrede slobode kretanja, nastanjivanja i prava na dom, isplati ukupno 50.000,00 KM sa 10% kamata, od dana donošenja sudske odluke do isplate uz nadoknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 1400,00 KM.» Apelant je dopunio apelacju 21. marta 2008. godine.

2. Apelant Sakib Maljišević podnio je tužbu, 4. oktobra 2006. godine, Općinskom sudu radi smetanja posjeda protiv Mije Šimića i njegove supruge Kate Josić (u daljnjem tekstu: tuženi). Odlučujući o apelantovoj tužbi Općinski sud je Rješenjem, broj 032-0-P-06-001 705 od 8. maja 2007. godine, utvrdio da su tuženi, 7. septembra, smetali apelanta u faktičkom posljednjem i mirnom posjedu nekretnina, pobliže označenih kao u rješenju, a što u naravi predstavlja kuću i zemljište na kojem je izgrađena, na taj način što su kamenjem, ozbiljnim prijetnjama i psovkama sprječavali apelanta u rekonstrukciji navedene kuće, govoreći pri tome da su te nekretnine njihovo vlasništvo. Tuženim je naloženo da se ubuduće klone ovakvog ili sličnog smetanja posjeda apelanta, pod prijetnjom novčane kazne. Apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da su ga tuženi smetali na predmetnim nekretninama na taj način što su uzevši u ruke opasno oruđe, fizički spriječili apelanta da pronese nove prozore do svoje kuće. Također je odbijen apelantov prijedlog za izdavanje privremene mjere. Osporenim rješenjem tuženi su obavezani da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 665,00 KM, u roku od petnaest dana od dana donošenja rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz svih dokaza, kako iz skice lica mjesta, vještaka geometra, tako i iz navoda stranaka i saslušanih svjedoka, proizlazi da su tuženi uznemiravali apelanta u korištenju posjeda predmetnih nekretnina psovkama i vrijeđanjem, te bacanjem kamenja prema posjedu apelanta. Pozivajući se na član 75. st. 1. i 2. i 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima te utvrđeno činjenično stanje, sud je konstatirao da apelant ima pravo na posjedovnu zaštitu neovisno od toga što tuženi apelantu osporavaju pravni osnov korištenja predmetnih nekretnina, jer se u sporovima zbog smetanja posjeda ne raspravlja o pravu na posjed niti pravnom osnovu posjeda, nego samo o nastalom smetanju i posljednjem stanju posjeda. Sud je ocijenio neosnovanim navode tuženih da oni nisu smetali apelanta u mirnom posjedu predmetnih nekretnina i da je nastali sporni odnos među strankama imovinskopravne prirode, koji se može riješiti samo u posebnom postupku, ali ne u postupku zbog smetanja posjeda. Da su učinjene verbalne i ozbiljne prijetnje od strane tuženih prema apelantu proizlazi i iz konkretnih zapisnika sačinjenih od strane nadležnih organa, iz kojih se vidi da su odnosi među strankama poremećeni duži period, da je do sukoba dolazilo i nakon učinjenog smetanja što proizlazi i iz navoda apelanta koje tuženi nisu osporili tokom postupka. Sud je zaključio da su se ispunili uslovi za pružanjem posjedovne zaštite apelantu. Apelantov zahtjev za izdavanjem privremene mjere je odbijen, zbog toga što, kako je sud naveo, do zaključenja glavne rasprave nije postavio zahtjev za izdavanje sudske mjere osiguranja, a bez zahtjeva za izdavanjem sudske mjere osiguranja, ne može se postaviti ni zahtjev za izdavanjem privremene mjere. Osim toga ni postavljena privremena mjera nije precizirana tako da bi se mogla postići i njena svrha, odnosno da bi se ostvarila zaštita određenih apelantovih prava, pa je iz tih razloga postavljeni zahtjev za izdavanjem privremene mjere neosnovan.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o podnesenim žalbama kako apelanta tako i tuženih, donio Rješenje, broj 003-0-Gž-07-001031 od 20. novembra 2007. godine, kojim je odbio žalbe i potvrdio prvostepeno Rješenje. Apelant je Rješenje Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-07-001031 od 20. novembra 2007. godine, primio 18. decembra 2007. godine. Kantonalni sud je cio predmet vratio Općinskom sudu, 27. decembra 2007. godine.

5. Općinski sud je, na osnovu apelantovog prijedloga od 8. januara 2008. godine za izvršenje pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općinskog suda, broj 032-0-P-06-001 705 od 8. maja 2007. godine, odredio predloženo izvršenje i donio Rješenje o izvršenju, broj 032-0-I-08-000086 od 10. januara 2008. godine.

6. U apelaciji apelant navodi da je Općinski sud trebao da odluči o prijedlogu za izdavanje privremene mjere odmah, ali je o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio tek odlukom o meritumu. Apelant smatra i da je nedonošenjem odluke Kantonalnog suda o žalbi u razumnom roku protiv prvostepenog Rješenja Općinskog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je postupak o žalbi pred Kantonalnim sudom trajao neopravdano dugo ukazujući na član 217. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je određeno da će drugostepeni sud održati sjednicu u vijeću u roku od četrdeset pet dana, nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi i da je dužan donijeti odluku u roku 45 od 30 dana od dana održavanja sjednice drugostepenog vijeća.

7. Dopunom apelacije od 21.marta 2008. godine apelant je zatražio da Ustavni sud donese predloženu privremenu mjeru, obavještavajući Ustavni sud da je, 8. januara 2008. godine, podnio prijedlog za izvršenje Rješenja Općinskog suda, broj 032-0-P-06-001 705 od 8. maja 2007. godine, po kojem sud još nije postupio, da su tuženi ponovo smetali njegov posjed o čemu je 21. januara 2008. godine obavijestio Općinski sud i zatražio pripajanje prijedlogu za izvršenje, te da je NN lice 19. marta 2008. godine u odsustvu apelanta i njegove obitelji porazbijalo sve prozore na kući. Apelant je dostavio i Presudu Općinskog suda, broj 032-0-P-06-000951 od 29. februara 2008. godine, kojom se utvrđuje ništavim Ugovor o poklonu od 3. januara 2001. godine zaključen između Josić-Šimić Zdenka kao poklonodavca (sin tuženih) i apelanta, kao poklonoprimca, u kojem su predmet nekretnine koje koristi apelant.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1., 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant se prije svega žali na dužinu postupka pred nadležnim Kantonalnim sudom o žalbi koju je izjavio kao tužitelj protiv prvostepenog Rješenja Općinskog suda, smatrajući da rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom nerazumno dugo traje. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je, 17. decembra 2007. godine, zatražio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda i izvršio uvid u dokaze u spisima.

11. Kantonalni sud je, 28. decembra 2007. godine, dostavio odgovor na apelaciju, u kome je naveo hronologiju rada po konkretnom predmetu, smatrajući da su navodi apelacije zbog dužine trajanja postupka o žalbi potpuno neosnovani.

12. U odnosu na navode apelanta o neopravadno dugom trajanju žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je cio spis dostavljen na nadležan postupak Kantonalnom sudu 10. jula 2007. godine i da je 12. jula 2007. godine konkretan predmet raspoređen u rad. Kantonalni sud je o izjavljenim žalbama tj. apelantovoj žalbi i žalbi tuženih odlučio u vijeću održanom 20. novembra 2007. godine i donio Rješenje broj 003-0-Gž-07-001031. Dakle, razdoblje u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koje je prema mišljenju apelanta trajalo nerazumno dugo, je razdoblje od četiri mjeseca i devet dana. Prema mišljenju Ustavnog suda, razdoblje od četiri mjeseca i devet dana nije nerazumno dugo razdoblje imajući u vidu broj predmeta konkretne vrste koje je rješavao Kantonalni sud, te činjenicu da je predmet raspoređen u rad, odmah po dostavi spisa od strane Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da donošenje odluke Kantonalnog suda u vremenskom razdoblju od četiri mjeseca i devet dana nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

13. Ustavni sud primjećuje da se apelant u dopuni apelacije od 21.marta 2008. godine žali i na dužinu izvršnog postupka u kojem sud odlučuje o njegovom zahtjevu za izvršenje pravosnažne odluke od 8. maja 2007. godine. Razmatrajući priloženu dokumentaciju spisa predmeta Ustavni sud uočava da je apelant prijedlog za izvršenje podnio 8. januara 2008. godine i da je od tada do dana podnošenja navedene dopune apelacije proteklo 72 dana, a da postupak nije okončan. S obzirom na navedene činjenice, Ustavni sud, ipak, smatra da se ne radi o vremenskom periodu koji bi otvorio pitanje osnovanosti navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine čl. 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako čija su prava i slobode utvrđeni ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred državnim organima vlasti [...]". Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom. U vezi s tim, ovaj član ima supsidijarni karakter. Kako je Ustavni sud zaključio da se apelant nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije, a s obzirom da sadržaj apelacije upućuje na povredu u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi u vezi povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, to slijedi da je i dio apelacije, koji se odnosi na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Apelant pobija i Rješenje Općinskog suda, broj 032-0-P-06-001 705 od 8. maja 2007. godine, koje je primio istog dana tj. 8. maja 2007. godine. S obzirom da je protiv ovog rješenja apelacija podnesena tek 10. decembra 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno Rješenje Općinskog suda, broj 032-0-P-06-001 705 od 8. maja 2007. godine. Pored navedenog, Ustavni sud konstatuje da apelant dopunom apelacije od 21.marta 2008. godine nije osporio rješenje Kantonalnog suda, broj 003-0- Gž-07-001031 od 20. novembra 2007. godine, kao konačnu odluku u ovome postupku.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3320/07 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio