Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3263/07 (Javno preduzeće BH Pošta» d.o.o. Sarajevo i M. B.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3263/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 3263/07, rješavajući apelaciju «Javnog preduzeća BH Pošta» d.o.o. Sarajevo i Mesuda Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Javnog preduzeća BH Pošta» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-07-002 090 od 22. novembra 2007. godine, Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima (Odjeljenje u Maglaju), br. 042-I-I-07-000 059 od 28. septembra 2007. godine i 042-I-I-07 000 059 od 24. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesuda Bašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-
07-002 090 od 22. novembra 2007. godine, Rješenja Općinskog suda u
Zavidovićima (Odjeljenje u Maglaju), br. 042-I-I-07-000 059 od 28. septembra 2007. godine i 042-I-I-07 000 059 od 24. augusta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. «Javno preduzeće BH Pošta» d.o.o. Sarajevo i Mesud Bašić, odgovorno lice u pravnom licu (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnijeli su, 5. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž- 07-002 090 od 22. novembra 2007. godine, Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima (Odjeljenje u Maglaju) (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. 042-I-I-07-000 059 od 28. septembra 2007. godine i 042-I-I-07 000 059 od 24. augusta 2007. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji obustavio postupak izvršenja rješenja Općinskog suda, broj 042-I-I-07-000 059 od 24. augusta 2007. godine, kojim su apelantima izrečene novčane kazne, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelanti su, 29. decembra 2007. godine, dopunili apelaciju.
2. Općinski sud je rješenjem, broj 042-I-I-07-000 059 od 24. augusta 2007. godine, prvoapelantu izrekao novčanu kaznu od 50.000,00 KM, a drugoapelantu novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, jer nisu postupili po rješenju o izvršenju Općinskog suda, broj I-466/90 od 6. septembra 1990. godine. Apelanti su obavezani da izrečene novčane kazne plate u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja. Istim rješenjem je utvrđeno da će nakon izvršnosti rješenja i proteka roka za plaćanje novčanih kazni izrečene novčane kazne sud izvršiti po službenoj dužnosti u korist budžeta Zeničko-dobojskog kantona. Rješenjem je također utvrđeno da će se novčane kazne ponovo izricati apelantima, sve dok ne postupe po navedenom rješenju o izvršenju Općinskog suda. U obrazloženju rješenja Sud je naveo da je na prijedlog Muharema Omerovića i dr. (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja), sud donio rješenje o izvršenju, broj I-466/90 od 6. septembra 1990. godine, kojim je usvojio prijedlog tražioca izvršenja da apelanti tražiocu izvršenja izgrade novi stambeni objekat – porodičnu kuću i time izvrše svoju obavezu po rješenju o eksproprijaciji nekretnina. Sud je dalje naveo da je neizvršenjem predmetnog rješenja o izvršenju prema odluci Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) utvrđena povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na podnosioca prijave – tražioca izvršenja zbog dužine trajanja postupka i naređeno Federaciji Bosne i Hercegovine da izvrši Sporazum zaključen pred nadležnim organom uprave Općine Maglaj, broj 06-475-10/80 od 30. jula 1981. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema odluke. Općinski sud je dalje naveo da je nakon prijema navedene odluke Komisije za ljudska prava ponovo pokrenuo izvršni postupak za izvršenje rješenja tadašnjeg Općinskog suda u Maglaju, broj I-466/90 – novi broj 042-I-I-
07-000 059.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj 042-I-I-07-000 059 od 28. septembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja, broj 042-I-I-07-000 059 od 24. augusta 2007. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da apelanti nisu naveli niti jedan razlog, koji bi sud mogao cijeniti kao osnov za prihvatanje prigovora u skladu sa članom 47. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 32/03, 52/03 i 33/06, u daljnjem tekstu: ZIP), te ukinuti doneseno rješenje o kažnjavanju u skladu sa članom 17. ZIP. Nadalje, Općinski sud je istakao da do dana odlučivanja o prigovoru apelanti nisu ništa konkretno učinili da izvrše svoju obavezu iz Sporazuma, osim što su isticali da žele ispuniti navedenu obavezu, što za sud nije bio dovoljan razlog za ukidanje donesenog rješenja o kažnjavanju. Također, Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata u pogledu nenadležnosti suda i neuređenosti prijedloga za izvršenje prema članu 36. ZIP. Sud je naglasio da je Odlukom Komisije za ljudska prava utvrđena nadležnost suda i pravosnažnost rješenja o izvršenju, broj I-466/90 od 6. septembra 1990. godine, jer se apelanti nisu žalili na prijedlog za izvršenje koje je sud odobrio, nego na rješenje o kažnjavanju, a odluka Ustavnog suda je za Općinski sud i apelante obavezujuća. Općinski sud je istakao da je nesporna činjenica da je vođenjem izvršnog postupka dugi niz godina povrijeđeno pravo na pravičan postupak tražilaca izvršenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da su apelanti dobrovoljno ispunili obaveze preuzete potpisanim Sporazumom do postupka pred Općinskim i Ustavnim sudom ne bi ni došlo. Općinski sud je zaključio da je za sud irelevantno na koji način će doći do izvršenja sporazuma, ali sve dok se isti ne izvrši, sud će pristupati kažnjavanju apelanata u skladu sa članom 17. ZIP.
4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-002 090 od 27. novembra 2007. godine, žalba prvoapelanta je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje o odbijanju prigovora prvoapelanta. Istim rješenjem žalba drugoapelanta je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da drugoapelant nije u zakonom ostavljenom roku podnio prigovor protiv prvostepenog rješenja o izricanju novčane kazne, pa je istekom roka od osam dana, u kome se prigovor mogao podnijeti, rješenje postalo pravosnažno u odnosu na drugoapelanta kao odgovorno lice u pravnom licu (član 13. ZIP). Kantonalni sud je naveo da je primjenom čl. 226 i 21. stav 1. ZIP, te člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku žalbu prvoapelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje jer je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se isto pobija, a ni razlozi na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti. Dalje, sud navodi da s obzirom da prvostepeni sud nije postupio po članu 213. stav 3. ZPP i odbacio žalbu drugoapelanta kao nedopuštenu, i da drugoapelant nije podnosio prigovor protiv rješenja o izricanju novčane kazne, on nema pravni interes da pobija rješenje o odbijanju prigovora prvoapelanta, jer istim nije odlučeno o nekom njegovom pravu ili pravnom interesu.
5. Apelanti navode da im je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što su sudovi na proizvoljan način primijenili odredbe člana 209. st. 2. i 3. ZIP na štetu apelanata, kojima je propisan način postupanja sudova u postupku izvršenja radi ostvarenja obaveze. Apelanti su naveli hronologiju događaja vezano za izvršenje i ističu da žele izvršiti navedeni Sporazum i odluku Komisije za ljudska prava, broj CH/02/12322 od 20. decembra 2006. godine, ali na zakonit način i na osnovu sudske odluke. Apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda, broj AP 2458/05, koja je donesena u predmetnom slučaju o apelaciji koje su Ustavnom sudu podnijeli «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški i «Croatia Vitez» d.o.o. Vitez a predmet osporavanja su odluke suda donesene u izvršnom postupku. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji obustavio postupak izvršenja rješenja Općinskog suda, broj 042-I-I-07-
000 059 od 24. augusta 2007. godine, kojim je apelantima izrečena novčana kazna, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Drugoapelant smatra da je rješenje Kantonalnog suda, u dijelu kojim je odbačena kao nedopuštena njegova žalba na rješenje Općinskog suda nepravilno i nezakonito, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je novčana kazna koja mu je izrečena predmet izvršenja na njegovoj imovini. U dopuni apelacije od 29. dcembra 2007. godine, apelanti su istakli da im je neosnovano izrečena novčana kazna jer su postupak izvršenja Odluke Komisije za ljudska prava blokirali tražioci izvršenja koji zloupotrbljavaju pravo, jer traže isplatu nevjerovatnog iznosa od 1.122.750,20 KM koji, kako smatraju apelanti, nema utemeljenja u izvršnoj ispravi – odluci Komisije za ljudska prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. U pogledu navoda apelacije drugoapelanta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenim rješenjem odbacio kao nedopuštenu žalbu drugoapelanta koju je podnio protiv rješenje Općinskog suda, broj 042-I-I-07-000 059 od 28. septembra 2007. godine, jer je utvrdio da drugoapelant nije u zakonom ostavljenom roku podnio prigovor protiv rješenja Općinskog suda, broj 042-I-I-07-000 059 (raniji broj I-466/90 od 24. augusta 2007. godine), kojim mu je izrečena novčana kazna. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoju tvrdnju, da drugoapelant nije podnio prigovor na prvostepeno rješenje Općinskog suda dao argumentovano i jasno obrazloženje, navodeći da je prvoapelant, 5. septembra 2007. godine, preporučenom pošiljkom podnio prigovor na rješenje prvostepenog suda, a da je 6. septembra 2007. godine podnio novi podnesak koji je nazvao prigovorom, kojim osporava zakonitost prvostepenog rješenja o njegovom kažnjavanju, te da drugoapelant uopšte nije podnosio prigovor protiv prvostepenog rješenja o kažnjavanju. Kantonalni sud je, pored navedenog, istakao i to da su apelanti 8. oktobra 2007. godine dali punomoć Plamenku Ćustoviću, advokatu iz Sarajeva, da pred nadležnim sudovima u Bosni i Hercegovini zastupa interese apelanata, i da je žalba na rješenje Općinskog suda, broj 042-I-I-000 059 (raniji broj I-466/90 od 28. septembra 2007. godine) podnesena Kantonalnom sudu od strane prvoapelanta i drugoapelanta.
8. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da drugoapelant nije Ustavnom sudu dostavio dokaz za svoju tvrdnju da je na prvostepeno rješenje Općinskog suda podnio prigovor Općinskom sudu, a što je bio obavezan shodno odredbama člana 12. ZIP, Ustavni sud konstatuje da navodi drugoapelanta da je u zakonom ostavljenom roku podnio prigovor na prvostepeno rješenje Općinskog suda nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima, te da su u cijelosti paušalni. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelacija se u ovom dijelu, u odnosu na drugoapelanta ne može razmatrati.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta u odnosu na prvroapelanta, Ustavni sud podsjeća da, prvenstveno, treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom predmetu tražioca izvršenja kojima su prvoapelanti kažnjeni novčanom kaznom zbog nepostupanja po rješenju o izvršenju Općinskog suda radi izvršenja Sporazuma. Dakle, potrebno je utvrditi, uživa li u konkretnom slučaju prvoapelant kao izvršenik zaštitu člana 6. Evropske konvencije.
11. Ustavni sud primjećuje da su pobijane odluke donesene u izvršnom predmetu, te da je apelantima izrečena novčana kazna zbog nepostupanja po rješenju o izvršenju. Dakle, radi se o kazni u krivičnopravnom smislu koja je predviđena relevantnim odredbama člana 17. ZIP za izvršenike koji ne postupaju po pravosnažnim odlukama sudova. Sama činjenica da je prvoapelantu novčana kazna izrečena u izvršnom predmetu nije odlučujuća za primjenjivost garancija iz člana 6. Evrospke konvencije. Svrha kazne u konkretnom slučaju je da se izvršenik prinudi da izvrši sudsku odluku, a norma kojom je propisana novčana kazna u slučaju dobrovoljnog neizvršenja se odnosi na sve izvršenike koji ne izvrše svoje obaveze i ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da prvoapelant kao izvršenik, kojem mu je izrečena novčana kazna zbog neizvršenja sudske odluke uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije.
12. Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda prvoapelanta u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, ustvari svodi na tvrdnju da je do povrede ovoga prava došlo usljed proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno odredaba člana 209. st. 2. i 3. ZIP, kojima je propisan način postupanja sudova u postupku izvršenja radi ostvarenja obaveze.
13. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u žalbenim postupcima je ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».
14. U pogledu ovih žalbenih navoda prvoapelanta, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja predmetnog izvršnog postupka prvoapelantu dostavljen prijedlog za zaključivanje aneksa Ugovora i nagodbe u pogledu čijeg izvršenja postupak i teče, a koji prvoapelant nije prihvatio, o čemu je obavijestio Općinski sud podneskom od 18. juna 2007. godine i predložio pregovore i eventualnu nagodbu u skladu sa Odlukom Komisije za ljudska prava. Općinski sud je u cilju pokušaja postizanja nagodbe ponovo zakazao ročište za 20. august 2007. godine na kojem je punomoćnik tražioca izvršenja insisitirao da se provede pravosnažno i izvršno rješenje, broj I-466/90 od 6. septembra 1990. godine. Kako prvoapelant nije poduzeo konkretne korake u cilju okončanja izvršnog postupka i pored ostavljene mogućnosti da dobrovoljno postupi po rješenju o izvršenju, te da pokuša postići nagodbu sa tražiocem izvršenja, sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za novčano kažnjavanje apelanata, ocjenjujući neprihvatljivin razloge koje je prvoapelant naveo kao smetnje za postupanje po rješenju o izvršenju.
15. Ustavni sud konstatuje da, s obzirom na navedeno, u postupanju Kantonalnog i Općinskog suda nije našao propuste na koje prvoapelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva prvoapelanta činjenicom da je dodatno pogođen izrečenom novčanom kaznom što u konkretnom slučaju nema nikakve izravne ili neizravne veze s pravičnim suđenjem. Ustavni sud konstatira da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno i precizno obrazložili razloge za svoju odluku, iz kojih je vidljivo da su analizirali pravnu situaciju u vezi sa obavezama prvoapelanta prema tražiocu izvršenja u kontekstu zakonske regulative a radi izvršenja Sporazuma. Nadalje, Općinski sud je dao jasne i precizne razloge zbog čega je primijenio relevantne odredbe čl. 17. i 209. st. 2. i 3. ZIP, konstatujući da je nakom prijema Odluke Komisije za ljudska prava bio obavezan da ponovo pokrene postupak izvršenja Rješenja tadašnjeg Općinskog suda, broj I-
466/90 od 6. septembra 1990. godine, novi broj 042-I-I-07-000 059, te prvoapelantu izrekne novčanu kaznu, zbog nepostupanja po navedenom Rješenju o izvršenju. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi utvrdili da se radi o izvršenju obaveze koju može izvršiti samo prvoapelant, i utvrdili da su protekli svi rokovi za njeno izvršenje a prvoapelnt za protekli vremenski period od dana stvorene obaveze i pored Odluke Komisije za ljudska prava i ponovnog pokretanja izvršnog postupka nije preduzeo nikakve konkretne radnje u cilju okončanja izvršnog postupka. U kontekstu navedenog, budući da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, Ustavni sud, u navodima prvoapelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
16. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prvoapelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da prvoapelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
1. U pogledu žalbenih navoda prvoapelanta koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatuju da se prvoapelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da prvoapelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U pogledu žalbenih navoda u kojima se prvoapelant poziva na odluku Ustavnog suda, broj AP 2458/05 od 29. septembra 2006. godine, koja je donesena o apelaciji protiv odluka redovnih sudova donesenih u izvršnom postupku u cilju izvršenja pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud konstatuje da se na konkretan slučaj ne može primjeniti slučaj koji je u pitanju zbog nekompatibilnosti njihovih činjeničnih i pravnih pitanja.
18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović