Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-661/08 (M. Š.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-661/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 661/08, rješavajući zahtjev Miroslava Škorića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Miroslava Škorića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Škorić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 28. februara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-001466 od 7. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-938/04 od 15. juna 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Gradu Banja Luci i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka da se «uzdrži od bilo kakvih daljnih aktivnosti i postupanja preduzetih u namjeri eventualnog ulaska u posjed predmetnog stana» [stan koji apelant koristi, a koji je predmet spora u parničnom postupku koji je okončan osporenim presudama] do donošenja odluke o apelaciji.

2. Osnovni sud je presudom, broj P-938/04 od 15. juna 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-07-001466 od 7. decembra 2007. godine, u parničnom postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženog Grada Banja Luke (u daljnjem tekstu: tuženi) odbio apelantov tužbeni zahtjev u kojem je traženo da se utvrdi da je po sili zakona stekao stanarsko pravo na stanu – garsonjeri koja se nalazi u Banja Luci u Ulici Duška Koščice broj 12. (u daljnjem tekstu: sporni stan), što je tuženi dužan priznati i trpiti, te zaključiti ugovor o zakupu spornog stana u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a u protivnom će takav ugovor o zakupu biti zamijenjen presudom. Apelant je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na članu 30. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 19/93, 12/99 i 31/99) navodeći da sporni stan koristi od 1. septembra 1995. godine, i da je shodno tome faktički nosilac stanarskog prava na spornom stanu, imajući u vidu da je 31. augusta 2003. godine isekao rok od 8 godina u toku kojeg je apelant sporni stan nezakonito koristio, i još uvijek ga koristi, a da tuženi nije pokrenuo postupak njegovog iseljenja. U obrazloženju presuda je navedeno da je za parnične stranke bila sporna činjenica da li je apelant stekao osnov za utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava s obzirom da tuženi nije poduzeo radnje njegovog iseljenja u rokovima propisanim članom 30. Zakona o stambenim odnosima koji ukupno iznose osam godina. S tim u vezi, u osporenim presudama je navedeno da je donošenjem Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS», br. 11/00 i 18/01), a koji je stupino na snagu 18. maja 2001. godine, prestala mogućnost sticanja stanarskog prava, s obzirom da je članom 69. navedenog zakona propisano da se na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo. Redovni sudovi su zaključili da apelant nije imao punih osam godina neprekidnog korištenja spornog stana do stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, kada je prestala mogućnost sticanja stanarskog prava, i da je stoga neosnovan njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je to pravo stekao na temelju člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Osnovni sud se, u vezi sa prethodnim zaključkom, pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-221/04 od 12. aprila 2005. godine (objavljenu u «Službenom glasniku RS» broj 53/05) koja sadrži slično pravno tumačenje u odnosu na relevantne zakone kojima je regulisana ova materija u Federaciji Bosne i Hercegovine.

3. Apelant je naveo da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hecregovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u navodno pogrešnoj primjeni materijalnog zakona i procesnim nedostacima u parničnom postupku po njegovoj tužbi. Apelant, u suštini, smatra da je stekao uslove da se utvrdi nosiocem stanarskog prava na spornom stanu u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, a da su redovni sudovi neosnovano Zakonu o privatizaciji državnih stanova dali veću važnost u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju koji imaju prednost nad domaćim zakonima. U dijelu apelacije u kojem je zatraženo da Ustavni sud donese privremenu mjeru apelant je naveo da, s obzirom da prijeti opravdana opasnost da bi Grad Banja Luka i Ministartsvo za izbjeglice i rasljena lica mogli, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, pristupiti nezakonitom iseljenju apelanta iz spornog stana, za njega bi na taj način nastupila nenadoknadiva i neotklonjiva šteta. Apelant je zatražio da se odlukom o privremenoj mjeri naloži Gradu Banja Luka i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica da se uzdrži od bilo kakvih daljnjih aktivnosti i postupanja preduzetih u namjeri eventualnog ulaska u posjed spornog stana do donošenja odluke o apelaciji.

4. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

5. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

6. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud naglašava da apelant mora uvjeriti Ustavni sud da će u slučaju nedonošenja privremene mjere nastupiti neotklonjiva i nenadoknadiva štetna posljedica. Nastupanje štete mora biti akutno i izvjesno. Tumačenje pojmova neotklonjiva i nenadoknadiva šteta mora biti restriktivno, jer se privremena mjera miješa u uobičajeni tok odvijanja pravnog procesa (Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, CH/02/8050, Mile Savić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o privremenoj mjeri, od 6. jula 2005. godine, tač. 26. i 27).

8. U konkretnom slučaju, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze na temelju kojih se može zaključiti da je nastupanje štete akutno i izvjesno, jer on svoj zahtjev temelji na pretpostavci o mogućim posljedicama koje osporene presude mogu izazvati. Naime osporenim presudama nije ni naloženo apelantovo iseljenje iz spornog stana, a i sam apelant govori o 'eventualnom' ulasku u posjed spornog stana čime implicira da se ne radi izvjesnom nastanku štete koja je u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-661/08 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio