Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1109/08 (D. I.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1109/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1109/08, rješavajući zahtjev Dominika Ilijaševića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dominika Ilijaševića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dominik Ilijašević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva i Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 11. aprila 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-07-000387 od 22. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-26/01 od 11. maja 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izvršenja kazne zatvora apelantu po osporenoj presudi Vrhovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Kantonalni sud je presudom, broj K-26/01 od 11. maja 2007. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04 - u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i primjenom navedenog člana, te člana 40. KZ FBiH osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 28. augusta 2000. godine do 27. marta 2003. godine, te od 11. maja 2007. godine pa nadalje. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbi za radnje opisane pod tačkom 4. izmjenjene optužnice Kantonalnog tužilaštva zeničko-dobojskog kantona broj Kt-1/00 od 11. aprila 2007. godine. Tužilaštvo i apelant su Vrhovnom sudu uložili žalbe na presudu Kantonalnog suda.

3. Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Kž-07-000387 od 22. januara 2008. godine, odbio kao neosnovanu žalbu kantonalnog tužilaštva, a djelomično je uvažio apelantovu žalbu i to u odluci o kazni na način da je apelanta kaznio na zatvorsku kaznu u trajanju od 14 godina, a također je povodom žalbi po službenoj dužnosti prvostepena presuda izmjenjena i u pravnoj ocjeni djela tako što su radnje optuženog iz izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude pravno kvalificirane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SRFJ koji je zakonom preuzet kao republički zakon. Apelant je osuđen po četiri tačke optužnice za pripremanje i učestvovanje u izvršenju ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u selu Stupni Do u Općini Vareš u oktobru 1993. godine i selu Grahovci u općini Kiseljak u junu 1993. godine.

4. Apelant je naveo da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz detaljno elaborirane apelacije može se izvesti suština apelantovih navoda o povredi njegovog prava na pravično suđenje, koja se odnosi, kao prvo, na određene procesne propuste u prvostepenom postupku koji predstavljaju apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Nadalje, apelant je naveo da je povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom da je postupak protiv njega vođen sedam godina, a da apelant svojim radnjama nije ni na koji način utjecao na dužinu postupka, nego je naprotiv prisustvovao svim pretresima. Apelant je naveo da je povrijeđeno i njegovo pravo na ravnopravnost odnosno jednakost strana u postupku jer je odbijen niz njegovih zahtjeva za provođenje dokaza, tako da se od ukupno 99 pretresa, na njih 88 izvodili dokazi optužbe, a na 11 pretresa dokazi odbrane. Obrazloženje prvostepenog suda kojim su odbijeni zahtjevi odbrane za provođenje određenih dokaza su proizvoljna, po mišljenju apelanta, što je on i iznio u svojoj žalbi, ali drugostepeni sud nije dao svoje obrazloženje na te navode. Apelant je, nadalje, naveo da je u krivičnom postupku protiv njega povrijeđen i princip in dubio pro reo, zbog načina na koji su sudovi cijenili dokaze u korist optužbe. Apelant je ukazao i na navodnu subjektivnu pristrasnost vijeća prvostepenog suda kojemu je dva puta u toku postupka prikazivan određeni dokazni - video materijal koji je morao biti izdvojen iz sudskog spisa, jer na njemu nije mogla biti zasnovana sudska odluka, što je kasnije i učinjeno. Na taj način, po apelantovom mišljenju, vijeće je moglo steći određeno ubjeđenje o apelantovoj krivici. Apelant je ukazao i na nedovoljnost obrazloženja drugostepenog suda o njegovim navodima u kojima je ukazao na sve nezakonitosti prvostepenog postupka. Na kraju, apelant je naveo da ni prvostepeni ni drugostepni sud nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke, niti su sa jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje terete i koje idu u korist apelantu, odnosno postupak su vodili na nepravičan način. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izvršenja kazne zatvora apelantu po osporenoj presudi Vrhovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji, navodeći da je bi nastavljanjem služenja kazne zatvora, do donošenja odluke o apelaciji, bilo nastavljeno kršenje njegovih ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti jedno od temeljnih ljudskih prava čiju zaštitu pruža član II/3.d) Ustav Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da ovo pravo nije apsolutno, jer može doći do njegovog ograničenja pod određenim uslovima koji su propisani zakonom i koji moraju biti u skladu sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije. Osobu koja je pravosnažno osuđena za krivično djelo nadležni organi imaju pravo da, u skladu sa zakonom, upute na izdržavanje kazne zatvora odnosno liše je slobode. Ustavni sud će, prilikom meritornog ispitivanja apelacije takve osobe, preispitati opravdanost ovog lišenja slobode i ukoliko se utvrdi da je do lišenja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konveciji utvrdiće se povreda prava i naložiti otklanjanje posljedica povrede na način i u mjeri u kojoj je to moguće. Međutim, u postupku po zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je ograničen na utvrđivanje da li je donošenje privremene mjere nužno radi otklanjanja štetnih posljedica koje bi mogle nastupiti, pri čemu je conditio sine qua non za ovo odlučivanje da apelant iznese uvjerljive razloge i dokaze koji ukazuju na nužnost donošenja privremene mjere. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio predloženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović