Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-277/07 ("IG-Marić" d.o.o. Derventa)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-277/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 277/07, rješavajući apelaciju "IG-Marić" d.o.o. Derventa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "IG-Marić" d.o.o. Derventa, podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka, broj U-857/05 od 13. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "IG-Marić" d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zatupa direktor Milovan Marić, podnio je 10. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-857/05 od 13. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Poreske uprave, Sektor za istrage i kontrolu velikih poreskih obaveznika-
Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obaveznika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj 01/0303/490-2-70/04 od 18. novembra 2004. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Ministartva finansija Republike Srpske, Poreska uprava-Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 06/2.01/0104/II-450-708/04 od 15. septembra 2005. godine, naloženo je apelantu da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun, prijavu i neplaćene obaveze, izvrši uplatu poreza na imovinu na račun javnih prihoda Republike Srpske na ime glavnog duga i kamata u iznosima navedenim u tački 1. dispozitiva u ukupnom iznosu od 15.404,01 KM u roku od 10 dana od dana uručenja rješenja, te da obračuna i uplati kamate na glavni dug na način kako je to precizirano u izreci.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu, koja je odbijena kao neosnovana osporenom presudom Okružnog suda, broj U-857/05 od 13. oktobra 2006. godine. Naime, Okružni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje, izvršili ocjenu dokaza, a zaključci su utemeljeni na zakonskim odredbama. Okružni sud navodi da je prvostepeni organ donio rješenje o plaćanju utvrđene obaveze na osnovu zapisnika o inspekcijskom nadzoru, broj 01/0303/490-2.70/04 od 11. novembra 2004. godine, u kojem je konstatovano da je predmet kontrole ispitivanja ispravnosti poreske prijave za porez na imovinu za period od 1. decembra 2001. godine do 31. maja 2004. godine. Sud dalje ističe da je drugostepeni organ rješavajući po žalbi, odbio žalbu kao neosnovanu prihvativši u svemu razloge iz prvostepenog rješenja, a imajući u vidu odredbu člana 6. stav 1. Zakona o porezu na imovinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/01). Konačno sud je naveo da je tuženi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o porezu na imovinu i odredbe Uredbe za primjenu navedenog zakona, te je iz tih razloga tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. U skladu sa praksom Ustavnog suda, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja poreza na imovinu, kako je to relevantnim zakonima propisano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji se tiče plaćanja poreza na imovinu i pripadajućih kamata na račun javnih prihoda, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju Zakona o porezu na imovinu i Uredbe o primjeni Zakona o porezu na imovinu) od strane upravnih organa i redovnih sudova, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene Zakona o porezu na imovinu i Uredbe o njegovoj primjeni, dakle obavezama koje proizilaze iz javnog prava, pa se shodno tome apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović