Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-501/08 (N. D.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-501/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 501/08 , rješavajući apelaciju N. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. D. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-Ž-07-000 283 od 30. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-1184/04 od 12. februara 2007. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-Ž-07-000 283 od 30. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1184/04 od 12. februara 2007. godine.
2. Apelant je 23. jula 2007. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv AD «Autoprevoz» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se tuženi obaveže da mu isplati dug, na ime neisplaćenih dnevnica za službeni put u periodu od 1. jula 1999. do 31. jula 2002. godine, čiji je ukupni iznos 4.304,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničkog postupka.
3. Osnovni sud je donio Rješenje broj RS-1184/04 od 12. februara 2007. godine kojim je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 105 stav 1 Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Dalje, da je odredbama člana 105 stav 2 Zakona o radu propisano da radnik može da podnese tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Sud je istakao da dnevnice imaju karakter obročnih davanja koja dospijevaju najkasnije u roku od 30 dana po isteku mjeseca za koji se vrši obračun naknade. S obzirom na to da je apelant imao saznanje svakog mjeseca da mu dnevnica za službeni put nije isplaćena za prethodni mjesec, te da je tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava podnio 23. jula 2004. godine, sud je zaključio da je predmetna tužba neblagovremena u smislu odredbi člana 105 stav 2 Zakona o radu.
4. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda broj RS-1184/04 od 12. februara 2007. godine, donio je Rješenje broj 011-Ž-07-000 283 od 30. novembra 2007. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na donošenje odluke u razumnim roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili apelantovu tužbu kao neblagovremenu budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 105 stav 2 Zakona o radu. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena zbog formalnih razloga s obzirom na to da nije podnesena u roku propisanom zakonom. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i Odluku broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant time što nije blagovremeno podnio tužbu nadležnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović