Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-818/07 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 47
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-818/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 818/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-
06-000469 od 25. decembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I.2557/05 od 28. decembra i od 20. septembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 15. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000469 od 25. decembra 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I.2557/05 od 28. decembra i od 20. septembra 2005. godine.
2. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu tražitelja izvršenja Fahrudina Salkića (u daljnjem tekstu: tražitelja izvršenja), donio rješenje, broj I.2557/05 od 20. septembra 2005. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, radi namirenja tražitelja izvršenja na novčnim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika kod Tuzlanske banke.
3. Odlučujući o prigovoru apelanta protiv Rješenja o izvršenju, broj I.2557/05 od 20. septembra 2005. godine, Općinski sud je donio rješenje, broj I.2557/05 od 28. decembra 2005. godine, kojim je tačkom jedan izreke rješenja odbijen prigovor apelanta te je u cjelosti održano na snazi rješenje istog suda od 20. septembra 2005. godine, tačkom dva izreke rješenja je odbačen kao nedopušten prijedlog apelanta za odlaganje izvršenja a tačkom tri su određeni troškovi tražiteljice izvršenja za sastav odgovora na prigovor u iznosu od 264,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da bi primjena Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 9/04 i 30/04), na koji se u prigovoru pozvao apelant, dovela do povrede prava tražitelja izvršenja na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje podrazumijeva i pravo na izvršenje presude. Sud je dalje naveo, da nije našao razloge za prigovor iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 32/03), a niti ima mjesta obustavi izvršnog postupka u smislu člana 170. stav 2. ZIP, pa je u smislu člana 49. stav 1. i 2. ZIP odbio prigovor apelanta.
4. Protiv rješenja Općinskog suda broj I.2557/05 od 28. decembra 2005. godine apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem, broj 003-0-Gž-06-000469 od 25. decembra 2006. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa proizilazi da je predmetno izvršenje određeno na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke, te istakao da je u tom smislu pravilna ocjena prvostepenog suda da pozivanje apelanta na Zakon o privremenom odlaganju ne predstavlja ni jedan od razloga za prigovor propisanih članom 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), niti ima mjesta obustavi postupka u smislu člana 170. stav 2. ZIP-a. Sud je takođe naveo da ne stoje ni žalbeni prigovori da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima kada je odlučio da izvrši pravosnažnu odluku na teret izvršenika.
5. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti Zakon o privremenom odlaganju te odložiti predloženo izvršenje, jer navedeni Zakon nije stavljen van snage, a njime je propisano da se privremeno odlažu od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta FBiH, kantona i općina. Postupajući suprotno, redovni sudovi su po mišljenju apelanta povrijedili materijalno pravo, a time i njegova prava zaštićena Ustavom. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom postupku. S obzirom na to, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-1996/06 od 6. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske , broj 13800/88 OI 94).
8. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta su utvrđene pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa tražitelju izvršenja. Obzirom na navedeno nesporno je da se u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan osporenim odlukama nisu utvrđivala nikakva nova građanska prava niti obaveze apelanta.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanje građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dosljedno prednjem i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje na svoju odluku, broj AP-1996/06 od 6. marta 2007. godine, te konstatira da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Naime, novčani iznos koji apelant treba isplatiti tražitelju izvršenja jeste imovina koja je kao imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluka u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju takođe odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović