Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1060/07 (L. A.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1060/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1060/07, rješavajući apelaciju Ljubice Antić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Antić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-567/04 od 11. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-32/04 od 24. maja 2004. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-P-

392/02 od 12. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Antić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Slobodan Krajišnik iz Sarajeva, podnijela je, 11. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-567/04 od 11. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-32/04 od 24. maja 2004. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-

P-392/02 od 12. decembra 2003. godine.

2. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-P-392/02 od 12. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-32/04 od 24. maja 2004. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u Olimpijskoj ulici broj 38/5, u Sarajevu. U upravnom postupku je utvrđeno da predmetni stan nije devastiran, te da je shodno tome, zahtjev za povrat stana u posjed, koji je apelantica podnijela 29. juna 2002. godine, neblagovremen u smislu čl. 5. i 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

3. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-32/04 od 24. maja 2004. godine podijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom broj U-567/04 od 11. januara 2007. godine odbio tužbu. Kantonalni sud je podsjetio da je članom 5. Zakona o prestanku primjene propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed morao podnijeti do 4. jula 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim i do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, dok je članom 18e. istog zakona propisano da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može izuzetno od odredbe člana 5. ovog Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku do 30. juna 2002. godine. Nadalje, Kantonalni sud je primjetio kako je u upravnom postupku na osnovu pismenih dokaza, izjava saslušanih svjedoka i provjere izvršene na licu mjesta od ovlaštenog radnika organa uprave, utvrđeno da predmetni stan od oktobra 1995. godine koristi H.B. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da su organi uprave iz tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o devastiranom stanu i da se u predmetnom slučaju nisu mogle primjeniti odredbe člana 18.e. Zakona u prestanku primjene. Takođe, sud je zaključio da u apelantičinom slučaju nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao ni Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, Kantonalni sud je primjetio da je u prvostepenom rješenju pogrešeno naznačeno da se zahtjev apelantice odbija umjesto odbacuje, ali je zaključio da navedena greška nije od bitnog uticaja na rješavanja predmetne upravne stvari.

4. Apelantica navodi da je blagovremeno, 27. januara 1998. godine, podnijela žabu Ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Ombudsman) zbog nemogućnosti da uđe u posjed stana. Nadalje, ističe da Ombudsman nije odgovorio na podnesenu žalbu, pa je poslala urgenciju, na koju joj je 12. juna 2002. godine odgovoreno da Ombudsman nije nadležan za rješavanje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova, već Uprava. Takođe, navodi da je, 29. juna 2002. godine, odnosno nakon što je primila odgovor na urgenciju, podnijela zahtjev Upravi za vraćanje u posjed stana. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Apelantica smatra da su njena naprijed navedena prava povrijeđena na taj način jer su joj nadležni organi uprave uskratili pravo na povrat stana iz razloga što je zahtjev za povrat podnesen Ombudsmanu kao nenadležnom organu, iako je Zakonom o upravnom postupku izričito propisano da će u slučaju kada organ uprave nije nadležen za prijem pismenog podneska, odgovorno lice tog organa upozoriti podnosioca zahtjeva i uputiti ga organu nadležnom za prijem pismena. Takođe, apelantica navodi da je u predmetnom postupku nije zakazana usmena rasprava na kojoj bi joj bila data mogućnost da iznese činjenice bitne za rješavanje zahtjeva, te da je pogrešno utvrđeno da stan nije devastiran.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Prema članu 5. Zakona o prestanku primjene, rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova koji su proglašeni napuštenim je 4. juli 1999. godine, i 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, a članom 18e. istog Zakona je predviđeno da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može izuzetno od odredbe člana 5. ovog Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, što znači zaključno sa 30. junom 2002. godine. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed 29. juna 2002. godine, odnosno po proteku Zakonom propisanog roka. Apelantica navodi da je zahtjev za povrat podnijela Ombudsmanu unutar zakonom propisanog roka, odnosno 27. januara 1998. godine. i da je kao neuka stranka, u smislu Zakona o upravnom postupku, trebala biti upozorena da je Ombudsman nenadležan za rješavanje njenog zahtjeva. U vezi sa navodima apelantice, Ustavni sud konstatuje da je tačno da organ uprave ima obavezu da pruža pravnu pomoć neukoj stranci (član 15. Zakona o upravnom postupku) i da je dužan, u slučaju nenadležnosti, da na to ukaže podnosiocu podneska, te ga uputi nadležnom organu (član 24. stav 2. u vezi sa članom 65. st. 3. i 4. Zakona o upravnom postupku). Međutim, Ombudsman Bosne i Hercegovine nije upravni organ i ne obavezuju ga ove zakonske odredbe. Osim toga, čak i da je zahtjev podnijet Ombudsmanu u zakonskom roku, to ne opravdava apelanticu, jer je informacija o tome ko je nadležan da odlučuje po zahtjevu za vraćanje stana u posjed sadržana u Zakonu o prestanku primjene, a koji je objavljen u “Službenim novinama“ FBiH, kao i u svim medijima. Objavljivanje relevantnih informacija u medijima je trajalo više od godine i po dana, a rok za podnošenje zahtjeva je u nekoliko navrata produžen.

8. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelantica nije podnijela blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspjela opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Upravi, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju koje nadležni organi i Kantonalni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1060/07 (L. A.) | Sudska praksa | Aktio