Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1446/07 (M. Š.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1446/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1446/07, rješavajući apelaciju Milana Šipovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Šipovca podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-rev-07-000 084 od 2. marta 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 255 od 10. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju broj P.69/05 od 29. decembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Šipovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, podnio je, 15. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-rev-07-000 084 od 2. marta 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 255 od 10. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.69/05 od 29. decembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P.69/05 od 29. decembra 2005. godine, obavezani su tuženi Opština Nevesinje (u daljnjem tekstu: prvotužena) i ODP „Juprom“ Nevesinje (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu na ime izgubljene zarade, toplog obroka i regresa za godišnji odmor u periodu od 19. maja 1998. godine do 1. jula 1999. godine, solidarno isplate novčani iznos od 3.838,24 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, odnosno od 21. juna 2002. godine do isplate, i naknade mu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.872,00 KM. Takođe, predmetnom presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se prvotužena i drugotuženi obavežu, da mu na ime izgubljene zarade, toplog obroka i regresa za godišnji odmor za period od 1. jula 1999. godine do 1. marta 2003. godine, solidarno isplate iznos od 5.442,29 KM.
3. Prvotužena, drugotuženi i apelant su podnijeli žalbe protiv presude Osnovnog suda broj P.69/05 od 29. decembra 2005. godine. Odlučujući po žalbama, Okružni sud donio presudu broj 015-0-Gž-06-000 255 od 10. oktobra 2006. godine. Tačkom 1. dispozitiva predmetne presude u potpunosti je uvažena žalba prvotužene i djelimično je preinačena prvostepena presuda, na taj način što je u potpunosti odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. Tačkom 2. dispozitiva djelimično je uvažena žalba drugotuženog, tako što je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu toplog obroka i regresa, te je drugotuženi obavezan da apelantu isplati neisplaćene plate za period od 19. maja 1998. godine do 1. jula 1999. godine, u ukupnom iznosu od 2.655,24 KM. Tačkom 3. dispozitiva presude Okružnog suda žalba apelanta je odbijena kao neosnovana, dok je tačkom 4. određeno da je drugotuženi dužan nadoknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.672,00 KM.
4. Apelant je, 6. novembra 2006. godine, izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 255 od 10. oktobra 2006. godine, koja je rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-rev-07-000 084 od 2. marta 2007. godine, odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da je stavom 3. istog člana propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, dok je članom 316. stav 2. istog Zakona propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud je konstatovao da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 6.625,29 KM, odnosno ne prelazi iznos od 10.000 KM, propisan članom 237. stav. 2. Zakona o parničnom postupku, te je ocijenio da, suprotno revizionim navodima, odlučivanje po reviziji apelanta nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. istog člana, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. ZPP.
5. Apelant tvrdi da je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz razloga što je dopustivost revizije cijenjena na osnovu novog Zakona o parničnom postupku, iako je tužbu podnio 21. juna 2002. godine, odnosno prije stupanja na snagu tog zakona.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant smatra da je dopustivost revizije u konkretnom slučaju trebalo cijeniti primjenom ranijeg Zakona o parničnom postupku. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je članom
454. Zakona o parničnom postupku određeno da će se, ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljni postupak se provesti po odredbama Zakona o parničnom postupku, što znači da je Vrhovni sud pravilno postupio kada je dopuštenost revizije cijenio primjenom novog Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Ustavni sud u skladu sa svojom praksom praksom napominje da, ukoliko je odbačena pravilnom primjenom člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, revizija predstavlja neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-3044/06 od 18. oktobra 2007. godine). Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju revizija nedjelotvoran pravni lijek, iz čega proizilazi da je konačna odluka presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 255 od 10. oktobra 2006. godine
9. Obzirom da je apelant izjavio reviziju 6. novembra 2006. godine, nesporno je da je presudu Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 255 od 10. oktobra 2006. godine, primio prije tog datuma, a kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović