Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/07 (M. T.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1511/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1511/ 07, rješavajući apelaciju

Miroslava Trivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Trivića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Uvl-10/03 od 21. februara 2007. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Trivića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Uvl-

06-000 024 od 4. aprila 2007. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Trivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-10/03 od 21. februara 2007. godine, presude Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine, i presude Kantonalnog suda, broj 003-0-Uvl-06-000 024 od 4. aprila 2007. godine.

2. Rješavajući po tužbi apelanta protiv rješenja Općinskog vijeća Lukavac, broj 06/8-475-8-

95 od 10. marta 1995. godine, kojim je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi izgradnje stambenog objekta u Lukavcu, Kantonalni sud donio je presudu, broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Kantonalni sud je obrazložio da je navedeno rješenje doneseno iz razloga što apelant u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje (1990. godine), pa do donošenja osporenog rješenja (1995. godine) nije izveo pretežan dio radova na građevini na dodijeljenom građevinskom zemljištu.

3. Protiv presude Kantonalnog suda, broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine, apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu, ali je Vrhovni sud donio presudu, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Apelant je protiv presude Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje.

5. Vrhovni sud donio je presudu, broj Uvl-10/03 od 21. februara 2007. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude, kao neosnovan.

6. Osim toga, apelant je kod Kantonalnog suda podnio tužbu za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda, broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine.

7. Odlučujući po tužbi apelanta za ponavljanje postupka, Kantonalni sud donio je presudu, broj 003-0-Uvl-06-000 024 od 4. aprila 2007. godine, kojom je odbio njegovu tužbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je obrazložio da, u konkretnom slučaju činjenice i dokazi koje je apelant iznio u tužbi za ponavljanje postupka, ne predstavljaju činjenice, odnosno dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za apelanta u smislu člana 47. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku koji je vođen po njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, te odluku donesenu po njegovoj tužbi za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda, broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine.

11. U odnosu na zahtjev za vanredno preispitivanje presude, Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, br. U-12/01 od 5. maja 2001. godine objavljenu u «Službenom glasniku BiH», broj 20/02).

13. Apelant je protiv presude Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude, koji je presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-10/03 od 21. februara 2007. godine, odbijen kao neosnovan. Dakle, zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda u ovom slučaju je za apelanta bio nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, jer nije rezultirao uspjehom u sporu. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, donesena povodom žalbe apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine.

14. S obzirom na to da je apelantu 6. juna 2003. godine uručena presuda Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 24. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presuda Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine.

15. U pogledu apelacionih navoda vezanih za odluku donesenu po apelantovoj tužbi za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, Ustavni sud najprije treba da odgovori na pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporene presude Kantonalnog suda, broj 003-0-Uvl-06-000 024 od 4. aprila 2007. godine, odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. U predmetnom postupku Kantonalni sud je osporenom presudom odbio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka. Utvrđeno je da je apelantov zahtjev za ponavljanje postupka neosnovan jer za to nisu ispunjeni uvjeti iz člana 47. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.

16. Dakle, iz navedenog proizilazi da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Uvl-06-000 024 od 4. aprila 2007. godine, nije odlučivao o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. O apelantovom građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravomoćno je odlučeno u upravnom sporu koji je okončan presudom Vrhovnog suda, broj Už-263/01 od 24. aprila 2003. godine, i presudom Kantonalnog suda , broj U-140/00 od 18. maja 2001. godine. Obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su ispunjeni uvjeti za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, proizilazi da se u predmetnom postupak nije odlučivano o meritumu zahtjeva, pa samim tim ni o pravu apelanta na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti se osporenom presudom odlučivalo o „imovini“ apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i članove II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/07 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio