Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1512/07 (H. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1512/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1512 07, rješavajući apelaciju

Hamida Maglajca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamida Maglajca, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-07-

000 002 od 6. marta 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka, broj 18.05/2-P 1058/06 od 30. novembra 2006. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Derventa, broj 05-050-13-2-345/03 od 12. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamid Maglajac (u daljnjem tekstu: apelant) Doboja, kojeg zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-07-000 002 od 6. marta 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 18.05/2-P 1058/06 od 30. novembra 2006. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-13-2-345/03 od 12. oktobra 2006. godine.

2. Rješavajući po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed stana u ulici Dobojske brigade, broj 2 u Doboju, Odsjek je donio rješenje, broj 05-050-13-2-345/03 od 12. oktobra 2006. godine, kojim je zahtjev apelanta odbijen kao neblagovremen, jer je isti podnesen nakon isteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva.

3. Apelant je protiv rješenja Odsjeka izjavio žalbu, ali je Minstarstvo donijelo rješenje, broj 18.05/2-P 1058/06 od 30. novembra 2006. godine, kojim je odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

4. Rješavajući u upravnom sporu koji je apelant tužbom pokrenuo protiv rješenja Ministarstva, broj 18.05/2-P 1058/06 od 30. novembra 2006. godine, Okruži sud donio je presudu, broj 013-0-U-07-000 002 od 6. marta 2007. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Okružni sud je obrazložio da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat kod Ministarstva bio 19. april 2000. godine, odnosno kod Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tesktu: CRPC Komisija) 19. juni 2000. godine. Nadalje, navedeno je da je odredbom člana 32. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 65/01) rok za podnošenje zahtjeva za povrat za nosioce stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu produžen do 29. juna 2002. godine. Okružni sud je zaključio da je apelant navedeni zahtjev podnio 23. oktobra 2003. godine, tj. znatno nakon isteka pomenutih rokova, te da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno odlučili kada su njegov zahtjev odbili kao neblagovremen. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni organ trebao zahtjev apelanta odlukom odbacili, a ne odbiti, ali da taj formalni nedostatak ne može predstavljati razlog koji bi uticao na pravilnost predmetnog upravnog akta.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, odredbom člana 16. Zakona o prestanku primjene krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova je 19. april 2000. godine kod Ministarstva, odnosno 19. juni 2000. godine kod CRPC Komisije, a članom 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene propisano je da izuzetno od odredbe člana 16. ovog Zakona nosioci stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu mogu podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, tj. do 29. juna 2002. godine. Budući da je apelant 23. oktobra 2003. godine podnio zahtjev za povrat stana, slijedi da je zahtjev podnesen nakon isteka rokova iz gore citiranih članova, pa je isti odbijen kao neblagovremen.

9. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine

10. Kako apelant nije podnio blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Odsjeku, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg nadležni organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1512/07 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio