Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1818/07 (Š. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1818/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1818/07, rješavajući apelaciju Šemse Bibić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Bibić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-54/05 od 4. aprila 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsa Bibić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-54/05 od 4. aprila 2007. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond PIO Odjeljenje Banjaluka), broj 1025748374 od 30. decembra 2003. godine odbijena je žalba apelantice izjavljena na zaključak Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranja Republike Srpske Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond PIO Filijala Banjaluka), broj 1025748374 od 6. decembra 2002. godine, kojim je odbijen zahtjev apelantice za isplatu penzije od 1995. godine do 12. marta 2001. godine.

3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-236/04 od 6. maja 2005. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice podnesena radi poništenja rješenja Fonda PIO Odjeljenje Banjaluka, broj 1025748374 od 30. decembra 2003. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su nadležni organi u upravnom postupku pravilno primjenili odredbe člana. 148. stav 2. i člana. 151. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 32/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 110/03, u daljnjem tekstu ZPiO).

4. Apelantica je protiv pravomoćne presude Okružnog suda, broj U-236/04 od 6. maja 2005. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-54/05 od 4. aprila 2007. godine, odbijen je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj U-236/04 od 6. maja 2005. godine. U obrazloženju presude je navedeno da sud nije našao da postoje razlozi iz člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je na osnovu člana 49. stav 2. istog zakona zahtjev apelantice odbio kao neosnovan.

6. Apelantica u apelaciji navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res judicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1496/06 od 9. novembra 2005. godine).

11. Budući da je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude odbijen presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-54/05 od 4. aprila 2007. godine, Ustavni sud zaključuje da se u apelanticinom slučaju radilo o neefektivnom pravnom lijeku. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda, broj U-236/04 od 6. maja 2005. godine.

12. S obzirom na to da je apelantici presuda Okružnog suda uručena 29. maja 2005. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. juna 2007. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Okružnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1818/07 (Š. B.) | Sudska praksa | Aktio