Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2059/07 («Globtour» d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2059/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine u predmetu broj AP 2059/07, rješavajući apelaciju «Globtour» d.o.o. Čitluk, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Globtour» d.o.o. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-99/06 od 16. svibnja 2007. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-
238/05 od 30. kolovoza 2006. godine, Odluke Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine, Povjerenstva za usklađivanje redova vožnje broj 03-7-3564-HR-7-P/02 od 17. rujna 2002. godine i Odluke broj 03-7-3564-HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. «Globtour» d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojega zastupa Vikica Andić, odvjetnica iz Mostara, je podnio 9. srpnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Uvl-99/06 od 16. svibnja 2007. godine, Rješenja Suda BiH broj U-238/05 od 30. kolovoza 2006. godine, Odluke Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine, Povjerenstva za usklađivanje redova vožnje (u daljnjem tekstu Povjerenstvo) broj 03-7-3564-HR-7-
P/02 od 17. rujna 2002. godine i Odluke Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine.
2. Odlukom Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine usklađen je red vožnje međunarodne autobusne linije na relaciji Mostar-Zagreb. Apelant je protiv navedene odluke 12. kolovoza 2002. godine izjavio prigovor koji je Odlukom Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-
7-P/02 od 17. rujna 2002. godine odbijen je kao neutemeljen. U stavku 2. navedene odluke Povjerenstvo je navelo da ostaje pri Odluci broj 03-7-3564-HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine.
3. Apelant je protiv Odluke Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-7-P/02 od 17. rujna 2002. godine izjavio priziv Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija (koje je tada bilo mjerodavno), te 17. veljače 2005. godine urgenciju Ministarstvu komunikacija i prometa BiH za donošenje rješenja na priziv. Apelant je 18. ožujka 2005. godine podnio tužbu za pokretanje upravnoga spora, zbog upravne šutnje, navodeći da Ministarstvo komunikacija i prometa BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) nije odlučilo o njegovome prizivu (podnesenom protiv Odluke Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-7-P/02 od 17. rujna 2002. godine). Nakon odgovora tuženoga na tužbu, podneskom od 8. veljače 2006. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je izričito naznačio da je akt koji pobija tužbom Odluka Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine, te zahtijevao da sud uvaži njegovu tužbu i poništi navedenu odluku Povjerenstva, kao i da sud donese presudu kojom će obvezati tuženog da mu naknadi štetu zbog izgubljene dobiti u iznosu od 127.227,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Iz odgovora tuženoga na apelantovu tužbu proizlazi da tuženi nije odlučivao o apelantovom prizivu zbog toga što je apelant izjavio da će odustati od tužbe.
4. Rješenjem Suda BiH broj U-238/05 od 30. kolovoza 2006. godine, apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv odluke Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant tužbom pobija prvostupanjsko rješenje protiv kojega je dopušten redovit pravni lijek, pa u smislu članka 8. Zakona o upravnim sporovima BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/02) upravni spor nije pokrenut protiv konačnoga upravnoga akta. Vezano za naknadu štete koju je apelant tražio preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je naveo da nisu postojali procesno-pravni uvjeti da sud razmatra ovaj zahtjev.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke - Rješenja Suda BiH broj U-238/05 od 30. kolovoza 2006. godine, Sud BiH je donio Presudu broj Uvl-
99/06 od 16. svibnja 2007. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev na temelju članka 54. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je Vijeće za upravne sporove pravilno postupilo kada je rješenjem odbacilo tužbu uz obrazloženje da apelant nije pokrenuo upravni spor protiv konačnog upravnog akta.
6. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tomu hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak
1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju Sud BiH nije odlučivao o utemeljenosti apelantove tužbe protiv Odluke Povjerenstva broj 03-7-3564-HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine, već ju je odbacio zbog toga što upravni spor nije pokrenut protiv konačnog upravnog akta. Naime, premda je apelant prvobitno upravni spor pokrenuo zbog upravne šutnje, u preciziranom tužbenom zahtjevu od 8. veljače 2006. godine apelant je izričito označio da svojom tužbom pobija Odluku Povjerenstva broj 03-7-3564-
HR-7/02 od 18. srpnja 2002. godine.
10. Ustavni sud opaža da apelant u upravnom sporu i postupku za izvanredno preispitivanje sudske odluke pobija odluku Povjerenstva koja nije konačni upravi akt. Obzirom na navedeno, te na činjenicu da je apelant sam odustao od tužbe zbog upravne šutnje, dakle da je izričito pobijao prvostupanjsku odluku koja ne predstavlja konačan upravni akt, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio učinkovite pravne lijekove, pa samim tim nije došao do konačne odluke o meritumu svoga zahtjeva koja bi mogla biti predmetom apelacijskog ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tomu, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović