Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2526/07 (R. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2526/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine,, u predmetu broj AP 2526/07, rješavajući apelaciju Rešada Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rešada Salihovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-06-000 482 od 8. juna 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-492/05 od 27. februara 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-317/98 od 22. jula 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Rešad Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 482 od 8. juna 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-492/05 od 27. februara 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-317/98 od 22. jula 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-317/98 od 22. jula 2005. godine odbačena je kao nedozvoljena tužba apelanta podnesena protiv Centra Vojnih škola «Rajko Balać» Banjaluka i Republike Srpske, Vojske Republike Srpske radi povratka na posao. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je predmetna tužba nedozvoljena u smislu odredbi člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) kojima je propisano da se zaštita prava iz radnog odnosa ne može tražiti pred nadležnim sudom ako prethodno nije tražena zaštita prava pred nadležnim organom u organizaciji.
3. Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Osnovnog suda broj RS-
317/98 od 22. jula 2005. godine, donio je Rješenje broj Ž-492/05 od 27. februara 2006. godine kojim je žalba apelanta odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da su odredbama čl. 263. do 272. Zakona o Vojsci («Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini» broj 7/92), koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisani uslovi za prestanak radnog odnosa vojnih lica i radnika u Vojsci iz kojih proizlazi da o pravima i obavezama tih lica odlučuje neposredni starješina. Takođe da je odredbama člana 130. Zakona o Vojsci propisano da se u postupku za naknadu štete, koji vode vojne starješine, primjenjuju odredbe kojima se uređuje opšti upravni postupak. S obzirom na navedene zakonske odredbe Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju redovan sud nije nadležan da odlučuje o zaštiti prava apelanta iz radnog odnosa shodno odredbama člana 16. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 58/03). Okružni sud je istakao da je prvostepeno rješenje potvrdio, iako isto sadrži drugačije razloge, budući da su pravne posljedice u oba slučaja za apelanta iste.
4. Protiv Rješenja Okružnog suda broj Ž-492/05 od 27. februara 2006. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 482 od 8. juna 2007. godine odbio reviziju apelanta. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi apsolutno nenadležni da odlučuju o pravima i obavezama iz radnog odnosa radnika zaposlenih u Vojsci, budući da je odredbama čl. 263. do 273. i 370. do 376. Zakona o Vojsci propisano da se prava iz radnog odnosa radnika u Vojsci ostvaruju u upravnom postupku na način utvrđen propisima o opštem upravnom postupku i ovim zakonom.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su se oglasili apsolutno nenaležnim za postupanje po apelantovoj tužbi podnesenoj radi zaštite prava i radnog odnosa, budući da je odredbama čl. 263. do 273. i 370. do 376. Zakona o Vojsci propisano da o pravima iz radnog odnosa radnika u Vojsci odlučuje neposredni vojni starješina u upravnom postupku po propisima o opštem upravnom postupku. S obzirom da se apelant radi zaštite svojih prava obratio nenadležnom organu, Ustavni sud smatra da apelant nije koristio djelotvoran pravni lijek, u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, te da samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović